Esej „Telemahov kompleks, roditelji i djeca nakon sutona oca“ ocrtava suvremeno društvo i odnos dijete – roditelj u tom društvu. Odnos koji se atrofijski strmoglavio u bezdan ispunjen roditeljskim strahovanjima, ali ne i brigom; dječjim nesnalaženjem, posljedično depresijom, anoreksijom, ovisnostima. Autor precizno ukazuje na mnoge od pogrešaka „modernog roditeljstva“ i daje do znanja do čega te pogreške dovode. Ne optužuje, već poziva na buđenje. Ne zaziva „pater familias-a“ kakvog smo poznavali, već jasno daje do znanja da je njegova metamorfoza (i buđenje) nužda. Za sve. Dijete, roditelja, obitelj, društvo. Današnja
nelagoda mladih, problemi s kojima se susreću, međugeneracijski sukobi, poteškoće očeva (roditelja) da održe odgojnu ulogu teme su koje autor vješto, uz konciznu sigurnost, rastvara pitkim rečenicama pitajući nas (roditelje i djecu) jesmo li roditelji ili prijatelji svojoj djeci, odgajamo li ili puštamo da nas se odgaja, preuzimamo li ili stvaramo svoje sudbine i gdje je u svemu tome onaj Drugi. Osoba do nas, ona s
kojom razgovaramo, kojoj pišemo, koju tješimo, kojoj se utječemo. Bez drugoga, nema ni nas.

„Traganje za ocem više nije traganje za idealnim uzorima, za dogmama, za legendarnim i nepobjedivim junacima, nego za djelima, odlukama, strastima koji mogu pružiti svjedočanstvo o tome kako se na ovom svijetu može živjeti sa željom i istodobno s odgovornošću. Otac kojeg se danas zaziva ne može više biti otac koji ima posljednju riječ o životu i o smrti, o smislu dobra i zla, on može biti samo sasvim ljudski, ranjivi otac, nesposoban reći koji je krajnji smisao života, ali sposoban pokazati svjedočanstvima o vlastitom životu da život može imati smisao.“
– Massimo Recalcati