Pripovjedač, čovjek postsovjetskog vremena koje je započelo previranjima u kolovozu 1991., vodi čitatelja na pustolovno kodirano putovanje kroz civilizacijske slojeve rubnih dijelova SSSR-a u potrazi za raspletom zamršenih, potisntuih i prešućenih osobnih i društvenih povijesti, sudbina i identiteta. Fukuyama je na Zapadu pad SSSR-a proglasio krajem povijesti i početkom sadašnjosti koja će dovesti do veće unifikacije globalnog ekonomskog i gospodarskog sustava, no na Istoku dolazi do erupcije kulturnih pluralizama nakon izjednačavajućeg terora posljednje inačice ruskog carstva. Ponovno postaju vidljive bolne točke, koje nezbrinute nisu mogle zacijeliti („samo tkivo života bilo je bolno upaljeno”), osuđujući budućnost da ponavlja prošlost u svoj njezinoj nasilnosti i tragičnosti.

Prošlost u romanu predodređuje doživljaj pejzaža i naselja, obrasce ponašanja ljudi te osobne priče i smisao; značajno je da protagonisti tragaju za očinskim figurama i njihovim povijestima, kako bi objasnili vlastiti identitet (i u imenovanju se na tim prostorima koriste patronimi!) i olakšali gotovo praiskonski, plemenski osjećaj dužnosti. Jedino sredstvo razriješenja je riječ, izgovorena ili zapisana, ali istinita, ispunjena značenjem i svrhom. Pripovjedač prepoznaje magičnu moć narativa da oživljava, usmrćuje, posvećuje i objašnjava predmete, fenomene i ljude. Jezik pripovijedanja postaje tako asocijativan, poetičan te prenosi i stvara mitove i legende, poseže za elementima bajke i fantastičnim motivima, kao najizvornijim spoznajnim izražajem čovječanstva, i isprepliće ih sa svakodnevnim. Protagonist shvaća da ionako ne može sasvim vjerovati svjedočanstvima, dnevnicima, knjigama i dokumentima, barem ne na doslovnoj razini. Stoga on interpretira, dešifrira ono što je predstavljeno, ali pogotovo i ono što je prešućeno: gomilaju se upitne rečenice na stranicama. Zaista, to je ono što čitatelj uvijek radi s tekstom – čitanje je često subverzivna aktivnost, koja se ne zaustavlja na denotativnome, već pretpostavlja potragu za puninom smisla kao jedinicom istinske komunikacije koja djeluje transformativno na stvarnost i stoji u opoziciji šutnji kao instrumentu represije promjene, napretka, ali i onoga najsvojstvenijeg čovjekovoj prirodi, njegovoj potrebi da objašnjava sebe i svijet i ispunjava ga značenjem, otvarajući ga novim mogućnostima i nedeterminiranoj, otvorenoj budućnosti.