Julie u terminalnoj fazi karcinoma; Charlotte koja u svojim dvadesetim godinama, unatoč uspješnoj karijeri, previše pije i uporno završava s krivim muškarcima te Ritom koja se, obeshrabrena dosadašnjim životnim iskustvom i godinama koje je pritišću, bori s depresijom i suicidalnim mislima – autorica prepričava i vlastita iskustva s gubitkom, razočarenjima, očekivanjima kao i odnos kojeg gradi s vlastitim psihoterapeutom.

Ovo nije knjiga o samopomoći, niti o promoviranju psihoterapije, pa niti o nužnosti iste; ovo je knjiga o životu, o nužnosti pomoći i empatije među ljudima, o važnosti odnosa koje gradimo sa samima sobom kao i s drugima, o univerzalnosti pitanja koja svi postavljamo, bili mi pacijenti ili psihoterapeuti. Na zanimljiv, lagan i dovitljiv način knjiga preispituje ključni trenutak u životu svakog čovjeka – onaj kada odlučujemo preuzeti kontrolu nad vlastitim životom (i smrti), kao i put(eve) koji do njega vode. Psihoterapija je predstavljena kao zrcalna (“Psihoterapeut će držati zrcalo pacijentima, ali i pacijenti će držati zrcalo psihoterapeutu.”) kada autorica sama potraži psihološku pomoć i započne proces priznavanja (nasuprot nastojanjima da se svidi) i prepoznavanja (nasuprot manipulativnim izmišljanjima). Prihvaća slomljeno srce, poricanje, bijeg od odgovornosti i potkopavanje vlastitog integriteta, da bi na posljetku osvijestila kako je u redu ne biti u redu, kako ne postoji terapija koja će poništiti sve probleme niti spriječiti nove, ali nam može pomoći da razumijemo sami sebe, pa tako i druge.
Adut ove knjige leži u iskrenost („nekada je za pomoć drugome dovoljan zagrljaj“), otkrivanju ranjivosti svakog čovjeka i zajedničkoj ljudskoj potrebi da se otkrije smisao vlastitog života uz kvalitetan suživot s drugima.