“Čovjek dolazi na svijet bez pitanja, a odlazi bez odgovora.” A.Schopenhauer

A u vremenu između kojeg nazivamo životni vijek, čovjek se koprca u očajničkoj potrazi za ljubavlju. O toj smrtnoj borbi autorica progovara kroz lik slikara Aleksyja, razvijajući pred nama retrospektivno, poetično putovanje koje samo od sebe sazrijeva i nudi razumijevanje. Osjećaj da smo voljeni sidro je djetinjstva. Ako izostane, prepušteni smo bezdanu mračne, hladne dubine nepoznatog i nesagledivog bezdana. Mržnja prema majci, koju protagonist osjeća na početku romana i brani je kao svoje sigurno mjesto, bespomoćni je krik koji moli „Voli me! Tu sam, ispred tebe! Voli me…” i sve dok poznate okolnosti i udaljenosti (izazvane bolom) ne budu smrvljene jednostavnim, svakodnevnim, nježnim, luckastim i iskrenim otvaranjima, opraštanjima, susretima – nema (nam) spasa. Protagonist, na sreću, dočekuje dugo čekanu ljubav, postaje konačno dijete svojoj majci, no ni sada bez zamke koju nam je autorica postavila kao neizbježnu, životnu. 

Ovaj sjenovit, elegičan, ali lucidan roman ne progovara samo o djeci i roditeljima, djetinjstvu i odrastanju, on je snažno i dojmljivo fragmentiranje ljubavi, potrage za pripadanjem, suočavanja s gubitcima, prihvaćanja i neprihvaćanja boli i naposljetku –  mogućeg izlječenja. 

„Ljeto kad je mama imala zelene oči nije nikada završilo.”