„Knjiga o jugu“ Jurice Pavičića zbirka je eseja o barci i vikendici, o magistrali i industrijalizaciji, buri, betonizaciji i turističkoj stihiji, točnije o svemu onome što je tako simptomatično za „zemlju nedovršenih poslova i nezavršenih kuća“, za Mediteran i pripadajuću mu ispostavu Dalmaciju.

Pavičić, novinar, pisac i stručnjak za filmologiju, književnost i arhitekturu, a uz to vrstan poznavatelj antropologije i povijesti, svoje eseje vješto plete između mikro i makro, između lokalnog i globalnog, pa tako u istoj rečenici povezuje Napulj i Makarsku ili zarasle industrijske kolose Venecije s betonskim zdanjima Kaštelanskog zaljeva.

Pavičićev Mediteran „nije samo bukolički raj“, kao što ni njegova prošlost nisu tek impresivne antičke građevine poput Dioklecijanove palače ili kretskog Knososa, već i socijalistički stambeni kompleksi čija je arhitektura presudno oblikovala živote doseljenih radnika. Autor ne zaboravlja ni tvornice: Jugovinil, Jugoplastiku, triljsku Cetinku, kao ni tučepski Hotel Jadran. Istovremeno, radi se o jednoj od najosobnijih Pavičićevih knjiga u kojoj raspreda priču o vlastitoj obitelji, ponajviše ocu, inženjeru i velikom obožavatelju Hajdukovog trenerskog maga Tomislava Ivića.

Djelo je to o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Juga, knjiga-sjećanje i knjiga-upozorenje, jer, da parafraziram autora, Jug je već nekoliko puta mislio kako je pronašao vječnu formulu za blagostanje, ali vinovu lozu pojela je filoksera, industrijalizaciju pokopala pretvorba – pa kako onda ne posumnjati u vječni život monokulture turizma? Nadalje, kroz nekoliko tekstova autor provlači sjajnu metaforu turizma kao poljupca smrti – djelatnosti koja, pretvorbom lokacije u destinaciju, nepovratno mijenja sve ono što je trenutak prije otkrila.

Nije pretjerano tvrditi kako je Knjigom o jugu Pavičić stao uz bok „Mediteranskom brevijaru”, kapitalnom djelu talasologa Predraga Matvejevića. Ipak, ovaj je libar nešto lokalniji, u njemu se Mediteran, Dalmacija i Split, svojim tipičnim i atipičnim fenomenima, u dvorani zrcala neprestano preslikavaju jedni u druge.

Da mi se domoći književne diktature, propisao bih ovu knjigu kao obveznu lektiru Dalmacije, bilo da je tek upoznajemo ili njezine probleme i fenomene želimo bolje razumjeti.