„Ne, ništa vam strašno ne prijeti u nekoj dalekoj budućnosti, ali znajte da vam se nešto strašno događa sada. Od vas traže da ubijete dio sebe koji bi inače urlao protiv nepravde. Traži se od vas da demontirate mašineriju jedne funkcionalne savjesti. Koga briga što je u svrhe diplomacije bolje da slegnete ramenima pred prizorom raskomadane djece? Koga briga što velika udaljenost od zakrvavljene središnje točke omogućuje da zaboravite? Zaboravite sućut, zaboravite čak i mrtve ako morate, ali barem se borite protiv toga da vam ukradu dušu.“

Ako se pitate ne treba li nas književnost zabaviti i čemu još jedno štivo o ratu i nasilju, odgovor nam neposredno može dati Kafkina izjava da trebamo čitati književnost koja će nas (u)gristi. Unatoč nelagodi koju budi prolog, knjigu sam nosila svuda sa sobom i koristila svaki slobodni trenutak da nastavim čitanje. Prizori razrušenih domova, raskomadanih žrtava, nelagode i straha pred državnim aparatima jer smo drugačiji, sjećanja iz djetinjstva nad kojim nasilje visi kao Damoklov mač, pristojnosti kojoj se i sama priklanjam, a koja više ne znači ništa, koja je iskorištena i prevarena, sve to nadima tjeskobu od koje sve više imam potrebu ostaviti knjigu, ali to ipak ne radim. Čitam i utapam se svakim novim poglavljem u neiscrpno vrelo besmisla – države koje bi nas trebala štititi, a ne prijetiti; zvjerska mučenja – čovjek čovjeku; mržnje prodane lako kao sniženja beskorisnih proizvoda; glasovi koji su utihnuli i nemaju snagu ni za šapat, a kamoli za krik u ime pravde; iznevjerenost; bojazan; sram. Urlam u sebi dok se priča završava, priča koju znamo, kojoj svjedočimo, a koju žele da ignoriramo, opravdamo nametnutim argumentima. Laž koja nadjačava istinu, pripadanje koje nadjačava slobodu, zaokupljenost trivijalnostima koja nadjačava sram. Jesu li nam mašinerije svjetskih poredaka oduzele ljudskost ili titra upravo u nelagodi koja se budi dok listamo ovo svjedočenja (poput mnogih takvih koje smo pročitali i pospremili na neko „sigurno“ mjesto). Živa je, ponekad nas uštipne, zacvrči u ušima, a ta nelagoda koja se budi i nadima se u utrobi njen je glas koji nas traži da se pomaknemo, djelujemo (ili barem ne djelujemo, ne sudjelujemo), da budem(o) bolja(i).

Čitam na jednom dijelu teksta rečenicu koja mi se lijepi za moždane, klizi niz kičmu – „Jedino što se doima važnijim od ičega jest da razmazim svoju djecu.“ Da, vičem dok se osmjehujem, da…, razmazimo ih, (raz)mazimo ih. To je najbolje što u ovom svijetu možemo učiniti.