Ne može se reći da se domaća književnost mnogo bavila iskustvom teških droga, posebice ne onako kvalitetno kako to u svom proznom debiju čini Nikola Strašek, prethodno nagrađivani autor dokumentarnih filmova, filmskih kritika i poezije, a uz to, za roman je važno napomenuti, bivši heroinski ovisnik. Kombinirajući odlomke guste poetske proze s jednostavnim, razgovornim jezikom brzoga ritma, Strašek svoju narkoispovijest ispisuje u maniri američkih bitnika. Autofikcija ili autobiografija – sasvim je svejedno, jer životna je građa neiscrpna, a pripovjedački glas sasvim autentičan.

Ulazak u tekst pomno je odabran: roman započinje dolaskom u komunu, među „najgore od ljudi“, među, teško je to priznati, „sebi iste“. Odande se odmata kronologija pripovjedačeva narkomanluka, od prvih udaha ljepila i dima do teške heroinske ovisnosti i tzv. „konačnoga sloma“. Premda je narativni fokus opisati mučnu narkomansku psihologiju, krivnju i besramlje uz, istina, pokoju mladenačku dogodovštinu, radi se ujedno i o dirljivoj, nimalo patetičnoj obiteljskoj priči. Uz sve to, ovaj opsegom mršavi roman nepogrešivo prenosi toksičnu atmosferu 90-ih na ulicama Grada pod Medvednicom, a oštro kritizira i pozni kapitalizam koji živimo danas. Portretirajući likove s društvene margine, Strašek katkad progovara u prvom licu množine i svoj iskaz posvećuje svima onima od kojih na ulici okrećemo glavu, beskućnicima, skitnicama, ovisnicima i ostaloj „braći zajedničarima“.

Jasno je kako će roman „Heroin, kruh i rudnici sumpora“ mnoge odbiti upravo onime čime će druge privući – tematiziranjem narkomanije. Premda autor ističe kako nije riječ o tekstu koji ima ili pokušava imati prevencijsku ulogu, u Strašekovu tekstu – što je za ovaj podžanr neobično rijetko – nema ni trunke fetišizacije iskustva drogiranja. Naprotiv, riječ je o visoko adiktivnoj prozi koja ovisnost prikazuje u njezinom najružnijem izdanju, o literarnom svjedočanstvu koje govori da je, svemu usprkos, iz ralja zvijeri ipak moguće pobjeći.