Postoje knjige o smrti koje nas pokušavaju utješiti i postoje one koje nas pokušavaju slomiti, kao da je patnja sama po sebi dokaz književne ozbiljnosti. Vrtlar i smrt Georgija Gospodinova ne radi ni jedno ni drugo – autor se jednostavno pokušava suočiti sa smrću oca.

Otac umire i njegovo (odraslo) dijete odjednom ne zna što raditi, što se treba raditi. Iako se cijela radnja romana vrti oko te emocionalne klackalice na koju nas (od)baci odlazak roditelja, iz jednostavne činjenice o smrti širi se cijeli jedan svijet – cijeli jedan život. Naš zajednički život. Naslovna rečenica — otac je bio vrtlar, a sada je vrt — najsnažnija je rečenica knjige i prati nas do kraja romana kao istina koju ni sjećanja, ni nadanja, pa čak ni prisutnost pri odlasku ne mogu razbiti i kao takva je apsolutno nesnošljiva. Vrt tu prestaje biti metafora. Postaje tijelo. Postaje nečije sjećanje. Postaje način na koji mrtvi nastavljaju zauzimati prostor među živima. Gospodinov kroz tugovanje oživljava jednu specifičnu vrstu ljubavi: onu koja se rijetko izgovara. Očevi koji ne govore „volim te“, ali poprave npr. prozor. Koji ne znaju zagrliti, ali znaju uzgojiti npr. rajčicu. Koji svoje osjećaje ne objašnjavaju nego ih ostavljaju u voćnjaku, garaži, radionici, na stolu ili u nekoj potpuno banalnoj rečenici. I djeca koja te detalje, trenutke (zabilježene na papiru ili na duši) čuvaju grčevito, ali nepouzdano. Sjećanja blijede. Glasovi nestaju. Ostaje samo trag. Nečiji lik prelazi iz biografije u krajolik. Iz čovjeka u vrt.

Ne dobivamo od mrtvih ono što su nam namjeravali ostaviti, dobivamo ono što su u nama slučajno „posadili“. Otac, koji na kraju postaje vrt, više ne može govoriti, ali još uvijek može rasti. Možda je najbolnija stvar u ovoj knjizi spoznaja da neke razgovore nećemo završiti. Ne zato što nismo imali što reći ili što to nismo željeli, nego zato što smo predugo mislili da imamo vremena. Autor nas podsjeća da smrt ne rješava obiteljske odnose, nego im uskraćuje zacjeljivanje, kao što ni književnost ne pobjeđuje smrt, već njoj usprkos ostavlja riječi. Možda su upravo one jedini vrt koji nam preostaje.