Belgijska filmska redateljica Chantal Akerman poznatija je po svojim filmovima nego po knjigama, no njezina posljednja knjiga, ujedno i prva prevedena na hrvatski jezik, mnoge će iznenaditi. Akerman je jedna od najvažnijih autorica slow cinema (spore kinematografije), a njezin film „Jeanne Dielman, 23 quai du Commerce, 1080 Bruxelles” (1975) redovito se nalazi na popisima najvažnijih i najboljih filmova 20. stoljeća.

U knjizi „Moja majka se smije” Akerman se iz New Yorka seli u Bruxelles kako bi pomogla majci, koja je nakon pada slomila rame i time izgubila samostalnost. Pisana fragmentarnom prozom, knjiga prati posljednju godinu života njezine majke, s kojom je autorica bila osobito blisko povezana. Akerman piše o majčinu bijegu iz Auschwitza, temi o kojoj joj majka dotad nikada nije govorila, o vlastitoj vezi obilježenoj nasiljem i ljubomorom, o izmještenosti, gubitku i pronalasku identiteta te, naposljetku, o smrti. Kao i u svojim filmovima, Akerman ritam dana i mjeseci, izmjene godišnjih doba, pripremu i konzumaciju obroka te spavanje i nespavanje koristi kao temeljni okvir pripovijedanja i bivanja.

Knjiga je izvrsno opremljena, a ilustracije čine kadrovi iz autoričinih filmova i obiteljske fotografije. Na samom početku nalazi se fotografija Akerman kao djevojčice od otprilike osam godina. Na njoj je sa sestrom, u ruci drži bijelu ružu, a osmijeh joj otkriva prazninu nastalu ispadanjem prva dva mliječna zuba. Taj odabir fotografije nije slučajan – na njoj vidimo istinsku, bezbrižnu sreću.

„Moja majka se smije” objavljena je 2014., a samo godinu dana poslije, nakon dugogodišnje borbe s depresijom, autorica je počinila samoubojstvo u 65. godini života. Svojim filmskim, književnim i feminističkim djelovanjem Chantal Akerman nas je zadužila. Čitajući ovu knjigu teško se oteti dojmu da je upravo ova knjiga njezina posljednja riječ – njezina oda usamljenosti.