„Ona pruža ruku, kao da želi pokazati da ih prepoznaje, kao da želi opipati zrak između njih troje, kao da želi probiti granicu između publike i glumaca, između stvarnoga života i predstave.”

Već u ovom prizoru nazire se jedna od ključnih ideja romana Hamnet – stalno preplitanje života i umjetnosti, stvarnosti i njezina odraza na pozornici. Maggie O’Farrell polazi od povijesno poznate obitelji Shakespearea, ali ne piše klasičnu biografiju, nego intimnu priču o ljubavi, gubitku i sjećanju koje nadilazi vrijeme.

Agnes je oduvijek bila neobična, gotovo mistična žena. Kada se njezini putovi ukrste s putovima učitelja latinskoga Williama, život joj se mijenja iz temelja, donoseći joj i najvažniju ulogu – ulogu majke. Obiteljsku idilu prekida pojava kuge i smrt dječaka Hamneta, nakon koje se svaki član obitelji na svoj način suočava s nenadoknadivim gubitkom. Kroz njihovu bol autorica ispisuje dirljivu priču o ljubavi, žalovanju i snazi umjetnosti koja osobnu tragediju pretvara u priču koja je preživjela stoljećima.

Iako je smješten u povijesni okvir i nadahnut stvarnim osobama, roman ne teži biografskoj točnosti niti dokumentarnoj vjernosti. Umjesto toga, Maggie O’Farrell usmjerava se na unutarnje svjetove likova, njihove misli, osjećaje i tihe, neizgovorene strahove, ispunjavajući praznine povijesti onim što službeni zapisi ne bilježe. Ljudsko iskustvo pritom svoju vrijednost najviše pronalazi u kazalištu, koje djeluje kao svojevrsno ogledalo života. Ono što je u stvarnosti često fragmentirano i neizgovoreno, na pozornici dobiva svoj smisao. O’Farrell time sugerira da se i osobna tragedija, kakva je Hamnetova smrt, u umjetnosti može preobraziti u nešto što nadilazi pojedinačno iskustvo i postaje univerzalno. Hamnet iz tog razloga na čitatelja ostavlja snažan dojam – podsjeća nas da je život prolazan i da je upravo umjetnost, u svim svojim oblicima, ona koja je vječna.