„Onaj tko vlada svijetom nema vlast nad kretanjem i zna da je naše tijelo u pokretu sveto, možeš mu pobjeći samo kada se krećeš.”

„Bjeguni” se može okarakterizirati kao roman s nepostojanom fabulom i sižeom, sastavljenim od fragmenata labavo povezanih tematikom anatomije i kretanja, putovanja, bijega. Oni se nastavljaju, nadovezuju, pa čak i objašnjavaju, ali nikad se sasvim ne dovršavaju, naglašavajući otvorenost kretanja i ciklički potencijal novog/starog početka i kraja. Motiv ljudskog tijela i njegovih sustava kao puteva kojima život kola višestruko je proveden u ulomcima o anatomistima koji nastoje raščlaniti i razložiti tajnu bitka i zadivljenih promatrača slika u atlasima i staklenki ispunjenih dijelovima organizma. Tjelesnošću upijamo svijet oko sebe i stvaramo odnose s drugima, ali ona ne smije biti puki artefakt – izložiti je bez suglasnosti čin je nasilja nad ljudskim dostojanstvom.

Svrha toga tijela je kretanje, ono je njegov aktivizam i pobuna protiv mreže moći koja nastoji prostor i bivanje opisati i mapirati, dok inertnost vodi k rezignaciji i gubitku statusa aktera. Omogućuje mu i da, barem na trenutak, zahvati značenje neuhvatljivo u ljudskom vremenu i prostoru. Pripovjedni glas, koji je promjenjivo distanciran, prisan, ironičan, zaigran i dirljiv, zaista vjeruje u očuvanje tih isječaka nezaustavljivoga u obliku zabilježenih riječi, nalik na anatomske preparate izdvojene iz koherentne cjeline, ali i dalje autentične, izložene pred čitatelje koji žele proniknuti u vječnost koja se kreće ispod površine postojećeg, u smisao koji poziva na bijeg.