Ante Katunarić
Split je u svojem dugogodišnjem postojanju dao toliko zanimljivih ličnosti kao malo koji grad u Dalmaciji. Jedan od njih zasigurno je slikar i svestrani sportaš Ante Katunarić. Rodio se u Velom Varošu blizu romaničke Crkve Gospe od Soca. Otac Jakov bio je zemljoradnik dok se majka Lucija bavila domaćinskim poslovima. Obitelj je nosila naziv Domilija, a roditelji su, osim Ante, imali još tri kćerke. Osnovna škola koju je pohađao od 1886. do 1888. nalazila se u zgradi na Prokurativama. Veliku realku Ante je završio 1892. godine. Nakon završene srednje škole otišao je na Umjetničku akademiju u Rim. Nekoliko godina je živio u Italiji i družio se, između ostalih, s Emanuelom Vidovićem i Virgilom – Meneghellom Dinčićem. Nakon povratka u Split, neko je vrijeme živio kao boem i slobodan umjetnik. Kada se oženio i dobio djecu, bio je prisiljen potražiti stalan posao. Primljen je 1912. godine za asistenta u Velikoj gimnaziji u Splitu. Već sljedeće godine je promoviran u suplenta, a od 1924. postavljen za učitelja vještina (crtanje i lijepo pisanje).
Doba njegova djetinjstva i mladosti bila su turbulentna vremena kada su se Split i cijela Dalmacija zajedno s Istrom borili za svoj nacionalni identitet. Nakon što su narodnjaci preuzeli vlast u gradu 1882. došlo je do naglog razvoja u svakom pogledu: gospodarskom, kulturnom, sportskom i dr. Dolaskom Hrvatske narodne stranke na vlast u Splitu se 1893. godine osniva prvo gimnastičko društvo Hrvatski sokol. Među osnivačima spominju se: dr. Ivan Manger, dr. Ante Trumbić, Vicko Katalinić, dr. Josip Smodlaka i Jakov Siriščević, koji je bio i prvi učitelj gimnastike. Kod mladih se javlja sve veći interes za sport pa se pri društvu osnivaju sekcije mačevanja, biciklizma, hrvanja, dizanja utega i nogometa.
Prema nacrtima inž. Kamila Tončića 1908. godine izgrađen je Hrvatski dom, koji je kasnije preimenovan u Dom Hrvatskog sokola. Zahvaljujući članovima Hrvatskog sokola odigrana je 1903. u Trogiru i prva domaća nogometna utakmica u Dalmaciji. Velike zasluge za organizaciju ove utakmice imao je devetnaestogodišnji sokolaš – gimnastičar Ljubo Prijatelj. On se potrudio nabaviti prva pravila nogometne igre, a iz Beča je, preko trgovca Jakova Parića, naručio nogometnu loptu, zastavice i svirak. Njemu se pridružio i Ante Katunarić koji mu je pomogao oko nabave lopte kao i ostale opreme koja je bila potrebna za treniranje nogometne igre.
Splitski su sokolaši 21. lipnja 1903. brodovima Brač i Mosor otplovili u Trogir i priredili javnu gimnastičku vježbu. Pred mnoštvom publike na prostoru Travarica, nakon vježbi, odigrana je spomenuta nogometna utakmica, sigurno jedna od prvih u Hrvatskoj. Sokolaši su se podijelili između sebe na dvije momčadi. Jedni su nastupili u crvenim košuljama a drugi u bijelim majicama. Konačni rezultat je bio 1 : 1, a publika je imala priliku prvi put vidjeti ovaj čudni nepoznati sport. Sudac ove utakmice bio je Ante Katunarić koji je zajedno s Emanuelom Vidovićem, Virgilom Meneghellom – Dinčićem, Ivanom Rendićem i Vickom Mihaljevićem krenuo dan ranije kako bi stigao sve to organizirati i označiti vapnom nogometno igralište.
Ante Katunarić bio je vrstan mačevalac. Ovu vještinu izučio je kod učitelja mačevanja i velikog rodoljuba Šime Vučića – Đakovića
Osim nogometa Katunarić je bio je veliki zaljubljenik mačevanja. Posebno se istakao u floretu kojeg je izučio kod učitelja mačevanja i velikog rodoljuba Šime Vučića – Đakovića. Prvi javni nastup imao je u srpnju 1901., zajedno s Andrijom Razmilovićem, Vladimirom Šorom i Josipom Malvićem, u dvorištu sokolskog društva (Vid Morpurgova poljana). Iako je bio hendikepiran time što mu je jedna noga bila kraća, istakao se i u drugim sportovima: hrvanju, biciklizmu, tenisu, nogometu, gimnastici, dizanju utega i dr. Jedan je od osnivača Šport kluba u Splitu 1909. zajedno s Fabjanom Kaliternom, Ivanom Gjinom Karamanom, Lucijanom Stellom, Grgom Anđelinovićem, Vladimirom Šorom i dr. Nakon što je osnovan nogometni klub Hajduk bio je njegov predsjednik od 1912. do 1913. Bio je i predsjednik biciklističkog kluba Split tijekom 1914. Svoj angažman u sportu nastavio je kao član Olimpijskog pododbora 1921. u Splitu.
Ante Katunarić je bio pravi gospodin, lijepo odjeven i šarmantan. U društvu se isticao svojom duhovitošću, svirao je klavir, harmoniku i violončelo. Uz to bio je i vrstan plesač. Družio se s mnogim poznatim Splićanima koji su se sastajali u to vrijeme u kavani Troccoli (kavana Central) i predstavljali intelektualni krug: Dinko Šimunović, Ivo Vojnović, Ante Tresić- Pavičić, Milan Begović, Rikard Katalinić – Jeretov, Božo Lovrić, dr. Ivo Tartaglia, Emanuel Vidović, Paško Vučetić, Branko Dešković, Josip Hatze i ponekad Ivan Meštrović.
Da bi stvorili pravu sliku kakav je bio Ante Katunarić možda se najbolje vidi u komentaru što ga je Božo Lovrić napisao 1916. u listu Savremenik : „ Iako šepav na jednoj nozi, u svoje vrijeme slovio je kao najbolji i najvratolomniji trkač na bicikleti. Jurio je razom obale mada se pedalj skrene, eto ga u more. Spuštao se niz široke stube, mada za dlaku zapne odmjerio bi ih koliko je dug i širok, ali i kao plesaču nije mu bilo para. Kakav šepavac? Kad smije trkati i plesati bolje od svih sugrađana. Laže tko kaže da je betežan, a ako istinu govori još gore po njega, jer dospije li u njegove šake neće mu ni dlaka da ostane cijela. U Splitu ga znade malo i veliko, staro i mlado i svaki se, bio pučanin ili vlastelin, otima za njegovo poznanstvo. Zovu ga „Zotto“, kad njega nema u društvu, a viču „ šjor Ante“ kad traže njegovu pomoć…“.
Osim sporta isticao se i svojim rodoljubnim stavom, pogotovo za vrijeme Austro-Ugarske vlasti. Bio je svestran u svom životu, te se uz slikanje bavio kiparstvom, grafikom, pisanjem i dr. U početku je slikao u ulju i tušu da bi se kasnije više posvetio tehnikama grafike posebno radierung bakrorezu s kiselinom crtajući na voštanom premazu bakrene ploče. Prakticirao je i tehniku puntasecca odnosno direktno crtanje na bakrenoj ploči. Znao je koristiti još tehniku monotipe gdje se boja direktno nanosila na ploču. U svojoj novoj kući na zadnjem katu uredio je svoj atelje sa svim potrebnim slikarskim alatima i pomagalima. Svoje slikarske radove uglavnom je izlagao na kolektivnim izložbama među kojima možemo spomenuti izložbu u Hrvatskom domu 30. rujna 1908. koja je doživjela veliki uspjeh i publicitet. Na izložbi umjetnika održanoj u zgradi Realke 1919. u organizaciji društva Medulić izlaže nekoliko svojih slika. Isto tako 1925. izlaže na Jadranskoj izložbi u gimnastičkoj dvorani Realke kao i foajeu Narodnog kazališta i dr.
U katalogu Duška Kečkemeta na talijanskom jeziku u Muzeju grada Splita navedena su i dva bakroreza Ante Katunarića pod nazivom La riva di Spalato durante la pioggia i La riva di Spalato di notte (aquaforte) iz 1920. godine. Osim pisanja, crtao je karikature, a bio je i urednik šaljivog lista Duje Balavac. Bavio se i književnim radom, te izdao tri knjige novela i soneta. Zanimala ga je i dramaturgija, tako da su mu neke komedije izvedene u splitskom kazalištu. U tome mu je svesrdno pomogao Mirko Korolija, a registrirane su i u recenzijama Lahmana B. Lovrića.
Kad bi bilo vrijeme od karnevala izrađivao je maske od gipsa na pozitivu i premazivao prirodnim bojama. Izradio je i dva bakroreza za kraljevski dvor obitelji Karađorđević, te bio odlikovan Ordenom jugoslavenske krune IV. reda. Svojom pojavom bio je zanimljiv, kao model, svojim kolegama umjetnicima (Ivan Meštrović, Toma Rosandić, Jerolim Miše). Svojim žilavim i koščatim rukama kao i karakterističnom fizionomijom bio je zanimljiv Mirkoviću, A. Zuppi i I. Tijardoviću.
U braku je bio sa Darinkom, sestrom svog kolege slikara Virgila Meneghella – Dinčića. S njom je imao četiri sina: Jakšu, Borisa, Hrvoja i Veljka, i dvije kćerke: Jelvu i Sonju. Sinovi su, kao i otac, bili aktivni sportaši. Posebno su se istakli kao vrsni tenisači. Hrvoja možemo naći kao vratara na starim fotografijama vaterpolskog kluba Baluni (kasnije Jadran). Uz to, za vrijeme službovanja u Makarskoj osnovao je plivački i vaterpolski klub . Kako je bio arhitekt – tehničar projektirao je prvi zimski bazen iza kuće Ivanišević tvz. Kadu u Splitu. Njegov stariji brat Boris projektirao je dom Hajduka na Starom placu. Najstariji sin Jakša bio je daroviti tenisač ali je umro vrlo mlad.
Ante Katunarić je preminuo u Splitu 4. svibnja 1935., dva mjeseca nakon srčanog udara, za vrijeme predavanja u školi. Sahranjen je na splitskom groblju Sustipan.
Mladen Cukrov
Ante Katunarić u svom ateljeu. Osim sporta bavio se slikanjem, kiparstvom, grafikom, pisanjem i dr. Bio je urednik satiričnog lista „Duje Balavac”
Kao svestran sportaš željan novih izazova letio je i na prvom hidro avionu koji se pojavio u Splitu. Vidimo ga skroz gore lijevo sa kožnom kapom na glavi
Hrvoje Katunarić – sin Ante Katunarića sportaš i arhitekta. Projektirao je nekoliko objekata, između ostalih i popularnu Kadu, prvi zatvoreni bazen u Splitu
Mercedes Simplex iz 1908. bio je u vlasništvu Ante Katunarića.
U Trogiru je dana 21. lipnja 1903. organiziran Sokolski slet splitskih sokolaša na kome je odigrana i jedna od prvih nogometnih utakmica na ovim prostorima. Kako bi sve bilo dobro organizirano, na svojim motorima, dan prije stigli su slijeva : Emanuel Vidović, Ante Katunarić, Virgil Meneghello – Dinčić, Ivan Rendić i Vicko Mihaljević
Vježbe sokolaša na igralištu Travarica u Trogiru 21. lipnja 1903. Nakon vježbi odigrana je prva povijesna nogometna utakmica članova Hrvatskog sokola iz Splita.
