Djelo Solaris poljskog autora Stanisława Lema klasik je žanra znanstvene fantastike koje na dubok i upečatljiv način propitkuje složene teme vezane za epistemologiju i granice ljudskog znanja, probleme komunikacije, izolacije i usamljenosti te percepcije stvarnosti i subjektivnosti stvarnosti. Nedostatak karakteristične razvijene radnje tipične za djela znanstvene fantastike u knjizi je prebrođen time što je postavljena kao djelo koje višestrukim elementima svojeg sadržaja “tjera na razmišljanje”.

Glavna tematska okosnica djela je kontakt sa vanzemaljskom inteligencijom koja uzmiče ljudskom shvaćanju i razumijevanju. Kroz analizu ljudskog odnosa prema vanzemaljskoj inteligenciji Lem je prvenstveno istaknuo shvaćanje prvog kontakta – vanzemaljska inteligencija je planet-ocean Solaris gdje je ocean živo, “misleće” tijelo koje je inteligentno no znanstvenici koji ga proučavaju i tumače ne mogu prodrijeti u tajne njegovog postojanja, svrhe i djelovanja. Mnoga djela znanstvene fantastike, kako književna tako i ona koja susrećemo kroz medije filma i televizije, problematiku prvog kontakta sa vanzemaljskom inteligencijom predstavljaju kroz prizmu apsolutnog ili djelomičnog podrazumijevanja gdje je pitanje prvog kontakta nepostojeće ili je samoobjašnjeno. Stanisław Lem u Solarisu opisuje scenarij prvog kontakta gdje je kontakt nemoguće ostvariti i gdje je pitanje strane inteligencije pitanje entiteta kojeg je nemoguće shvatiti i u potpunosti pojmiti čak i uz dugotrajno ljudsko proučavanje. Postavljena paradigma uspješan je kritički osvrt na realnost i stvarne mogućnosti ljudske vrste koja je neminovno ograničena u percepciji i shvaćanju stranih fenomena.

Na spomenutu tematiku nastavlja se dodatan aspekt prvog kontakta – antropomorfizacija vanzemaljske inteligencije kao prevladavajući koncept u djelima znanstvene fantastike kroz medije pisanog teksta, filma i televizije. Stanisław Lem je kroz predstavljanje oceana planeta Solaris kao jedinstvene nedokučive inteligencije uspješno prikazao apsurdnost premise o (većinski) antropomorfnoj vanzemaljskoj inteligenciji, još jednom se referirajući na nedostatnost ljudske vrste u percepciji pojmova srodnosti i svijesti.

Povijest planeta Solaris zauzima centralni dio u izgradnji svijeta djela, gdje se sa detaljnim i bogatim interpretacijama fenomena i aspekata pojavnosti planeta ukazuje na njihov utjecaj na samu radnju. Svijet planeta Solaris opisan je dubinski, posebice u odnosu na ukupnu dužinu samog teksta, osvrćući se tako na heurističke elemente znanosti općenito te na područja filozofije znanosti i kognitivne znanosti.

Analitički zanimljiv i za radnju ključan aspekt pojavnosti planeta jest pojam simulacre – u radnji djela postavljene su kao element duhova prošlosti, u slučaju protagonista Krisa Kelvina kao iskaz i simbol značajnog i kompleksnog odnosa koji u svojoj srži nosi duboku traumu. Povezanost simulacri i samog oceana je dvosmislena i ostavljena interpretaciji čitatelja no jasno implicirana i potpomognuta određenim događajima kroz radnju djela. Aspekt humanosti i ljudskosti simulacri snažno se proteže kroz radnju, otvarajući pitanja koja se tiču objektivnosti i percepcije stvarnosti. Kroz nemogućnost uspješnog proučavanja oceana i inzistiranja ljudske vrste da ga shvati i kroz vrijeme potčini svojoj volji, sami ocean simulacre suprotstavlja ljudskoj vrsti kao ogledalo u kojem reflektira teoriju kako još uvijek kao jedinke nismo spoznali sami sebe, a inzistiramo na shvaćanju i iscrpnoj analizi svijeta koji nam je nepoznat i stran.

Djelo Solaris nudi vrlo razrađen i temeljito definiran odnos između ljudskog stanja i granica našeg znanja, time opravdavajući status klasika koje je ostvarilo kroz vrijeme.

---