Ivan Kovačić “Smij kroz suze”
Čitanje je postala moja strast od onog dana kada sam naučio u školi abecedu. Da je tada u našoj kući bilo dobrih knjiga i romana, recimo kakvi sveznadar ili enciklopedija, kako to ima danas, moglo je nešto od mene biti, ali cijela „biblioteka“ naše kuće sastojala se je od dvije crkovne knjige Jutarnjaka i Ščaveta (iz kojih je moj otac kao crkveni pjevač pjevao epištule) i školske knjige koje sam od početka do kraja pročitao po nekoliko puta. Knjige za čitanje sam tražio po susjedstvu, ali najviše što bih našao, bili bi molitvenici, a ostalog malo i ništa. Genovevu, Kalendar, Danicu i Pjesmaricu Kačića iz koje je pjevao preko zime, dnevno, barba Ivan Patrijarko iz istog dvora i još po nešto slišnog. Idući po gradu čitao bih table, reklame, tako da ni jedna tabla od raznih dućana nije ostala od mene nezapažena i sve ono što bi slučajno upalo u moje ruke. U školi bio sam dobar učenik i prošao 6 razreda sa vrlo dobrim i dobrim uspjehom, ali treba reći istinu, nikada nisam shvatio gramatiku, i ako bi „nabubao“ i povoljno učitelju odgovorio. Nju ni u starijim godinama nisam naučio i to je u mojoj pisaniji jedna velika moja manjkavost i zapreka. Pišem više po „uhu“ nego po redu i znanju gramatike.
Pošao sam mlad na front i upao u zarobljeništvo. Doživio sam i proživio puno teških dana na fronti i u zarobljeništvu. Dok sam bio u zarobljeničkom logoru Padula primio sam iz kuće paket i u njemu 3 romana i to: Quo vadis od Sienkiewicza, Čuvaj se senjske ruke od Šenoe i Put oko zemlje od Julesa Vernea.
Romane sam u logoru pročitao na dušak, a tada sam ih posuđivao drugima u zamjenu za druge romane i pročitao bar 100 raznih romana bolje i lošije vrste. Na radnji po Lombardiji čitao sam i posuđivao romane od Talijana, a od djece njihove školske knjige, tako da sam prilično upoznat sa historijom talijanske države, a koja je u pisanju jedno, a u praksi drugo, jer kažu mnogi onako od šale: Ka šta se da pisati. Više od 3 godine bio sam u zarobljeništvu i načitao se svega i svačesa, pa naučio prilično talijanski jezik, a onda kada mi je već bilo svega dosta pritegnem šnjure i obojke i dadem petama vjetra u pravcu Jugoslavije.
Što sam sve proživio i doživio na fronti i za zarobljeništva, ispričat će moj ratni roman U ratu i zarobljeništvu od 400 – 500 stranica u rukopisu. Godine 1921. namjestio sam se službom u Pošti i već prvog dana počeo se baviti pisanijom. Od 1921. do danas 1955. napisao sam mnogo toga. Kad bi se sve našlo na jednoj gomili bila bi prilično velika, ali više toga je izgubljeno nego sačuvano. Čitajući ratni roman Slom (La débâcle) od Émila Zole, dobio sam ideju da i ja napišem svoj ratni roman U ratu i zarobljeništvu od kojeg je štampan samo jedan oveći odlomak kao prilog božičnjeg broja za godinu 1938. u Hrvatskom listu u Splitu i 3 – 4 odulje pripovjetke od 7 – 8 riječi, kao što je: Razgovor sa don Franom Bulićem; Nevidljivi čovjek; Marjanski vidici i ostalo. Za vrijeme okupacije mnogo sam toga materijala uništio, da ne upane fašistima u ruke, a veliki dio sakrio između greda pod krovom kuće moga tasta Ante Ozretića u Rokovoj ulici 12, a da ni sam on nije znao, ali dana 5. prosinca 1943. doletješe Anglosasi sa avionima da lupaju po „vojnim objektima“ i „lučkim postrojenjima“ i usput uništiše lijepi dio Lučca, daleko 5 – 6 stotina metara zračne linije od luke. Tako je uništena tastova kuća do temelja sa svim inventarom i mojim sakrivenim materijalom i sve ode u prah. Tokom rata dok sam služio u Makarskoj, da zaboravim na glad, počeo sam pisati običaje o starome Splitu i neke šaljive humoreske o splitskim ridikulima, i napunio jednu knjigu koju mi je otkupila za svoje potrebe, Gradska biblioteka u Splitu i Splitski ričnik – „gramatiku“ u kojima je na vrijedan način opisan splitski folklor, u splitskoj čakavštini. Nakon oslobođenja Splita napisao sam nekoliko brošura i pjesama, a članaka u zidnim novinama ni broja se ne zna, pa je i toga izgubljeno i zabačeno u velikoj mjeri. Zato da spasim što se spasiti dade, odlučio sam lanjske godine pojedine stvari dati prepisati na stroju. I već sam od toga uvezao tri knjige za preko tisuću stranica. U ovoj knjizi ima pisanog materijala razno raznog za kojeg kažu ljudi od pera, kao što je bio pok. Ante Petrović, Wiesner Ljubo književnik, dr. Ivo Tartaglia, Ivo Mihovilović, Zlatko Gorjan, Neven Šegvić, Branko Gabričević, pa braća Franičevići, Živko Jeličić i mnogi drugi, koji su imali prigode da po koji odlomak pročitaju, da pored balasta ima i jako vrijednih stvari koje dostižu literarnu vrijednost. Kažu da posjedujem lijepi dar zapažanja kojeg na veoma prikladan način u odličnom stilu znam da napišem i da vrijedi pročitati.
Jedan od njih, Ljubo Wiesner prorekao je da ću se sa mojom pisanijom čak obogatiti.
Ne rugajte se, odgovorim ja malo uvrijeđen.
Ne rugam se, već istinu govorim, jer kroz tvoju pisaniju provlači se nit koja
vuče čitaoca da tvoju pisaniju čita na dušak.
Do sada njegovo proročanstvo nije se ostvarilo. Doduše mnogi se pohvalno izražavaju o mojoj pisaniji, ali iza lijepih i pohvalnih riječi sve ostaje po starome, zakopano. Ne prekidaj sa pisanjem, kažu, a vrijeme će prije ili kasnije učiniti svoju. Zato, budete li čitali srcem ovu knjigu, kao što sam ja srcem pisao, ja mislim da će se dogoditi i vama kao što se dogodilo meni da ćete se kadkad ljutiti, kadkad prosuziti od tuge i boli, a kadkad i nasmijat do suza, sve to prema materijalu kojeg budete čitali. Ustvari, većina materijala koju čitate doživljena je i prema tome čita se kao šira moja autobiografi ja. U ostalom kod čitanja opazit ćete sami da li vrijedi, pa ako naiđete na kakvu vrijednost, upamtite mjesto i dajte 2 – 3 retka kritike, jer ja kao tvorac nisam i sudac, već suci mogu biti, da li vrijedi ili ne vrijedi, samo čitaoci.
Toliko o mojoj pisaniji.
Napisao: Kovačić Ivo pok. Špira
Split, Barakovićeva ul. 12
