Duško Kečkemet “Život Marka Marulića Splićanina”
O Marku Maruliću, njegovim djelima i njegovoj presudnoj ulozi u hrvatskoj književnosti pisalo se veoma mnogo. Pa ipak nam je on kao čovjek ostao udaljen i malo poznat, jer o njegovu životu znamo malo, a i neki od tih podataka su proturječni ili nesigurni. Znanstvenici koji su pisali o Maruliću, naročito posljednjih stotinu godina, od Kukuljevića nadalje, rasuli su svoje priloge po stručnim knjigama, zbornicima i časopisima, koji su prosječnome čitatelju teže pristupačni.
Nastojao sam stoga sabrati dosadašnje objavljene podatke o životu Marka Marulića, splitskoga plemića, humanista, književnika, fi lozofa, arheologa, da ih međusobno usporedim, vrednujem, dopunim nekim novim iskustvima i zatim da pokušam što plastičnije prikazati lik i život Marka Marulića, njegov splitski ambijent, obitelj, krug njegovih prijatelja i znanaca, a u burnom povijesnom okviru kraja petnaestoga i početka šesnaestoga stoljeća, kad su Turci zaprijetili uništiti ne samo Split, već i zapadnu civilizaciju.
Pratit ćemo tako, na temelju pristupačnih nam podataka, Marka Marulića u renesansnome Splitu od rođenja do smrti, ne obrađujući ovom prigodom njegova brojna hrvatska i latinska djela, što prepuštamo znanstvenim raspravama. Iz njegovih djela koristio sam se samo onim što bi moglo pridonijeti boljem prikazu njegova lika i života.
Prikaz sam popratio svjedočanstvima i opisima o Marku Maruliću iz pera njegovih učenih suvremenika i kasnijih pisaca. Također ilustracijama Splita i splitskih ambijenata u kojima je pjesnik živio, njegovih prijatelja, njegovih djela i povijesnih zbivanja.
Ovaj je rad objavljen, u povodu 450. obljetnice smrti Marulićeve, u splitskome tjedniku „Nedjeljna Dalmacija“ (1975.).
Društvo prijatelja kulturne baštine objavilo ga je iste godine kao prvu svoju knjigu, ispunjajući zadatke populariziranja naše kulturne baštine, povezivanja naše istaknute prošlosti s onima današnjice. Potaknut od Gradske knjižnice Marka Marulića dopunio sam tekst novim objavljenim podacima o životu Marka Marulića.
Duško Kečkemet, 2010.
