Maja Miškov još jednom izložbom dokazuje da je provincijalizam duhovno a ne geografsko stanje. Naime, iako su njeni motivi „lokalni“ – pače zavičajni iliti otočki – u njima je dašak mediteranskog univerzalizma a more – baš kao u staroj poslovici – poveznica sa cijelim svijetom. Doduše, Maja ne uranja u morsko plavetnilo svoj prst već kist prizivajući na svojim slikama i osunčani ili pak blistavi kolorit Mediterana (kakav je uvijek bio!) pa – ako ćete – i sve njegove mirise i ugođaje. S jedne strane ima tu mrvu romantične nostalgije naglašene prikazom geometrijski stiliziranih otočkih crkvica, kamenih kuća i seoskih skromnih kućeraka, vitkih čempresa kao zelenih kolorističkih vertikala koji već na prvu prizivaju ugođaj i sjetu lokalnih groblja ali i razbarušenog mediteranskog bilja i – na trenutke možda i antropomorfnih – divovskih kaktusa. No uvijek bez nepotrebnog lickanja koje najčešće vodi u zaslađeni pasatizam. Jer, Majin je forte „velika slika“; skladna kompozicijska cjelina s vještim zbrajanjem stilizirane „geometrije“ (koja govori o racionalnom tragu ljudskih ruku) i „razbarušene“, neukrotive prirode. Izražene eksplozijom intenzivnih – tako tipičnih mediteranskih – boja pa čak i apstraktnim kolorističkim „mrljama“ gustog namaza Maja Miškov je baš zato logična slikarska „rođakinja“ znanih dubrovačkih kolorista ali također bliska otočkom opusu Stipe Nobila ili bojama Voje Radojčića. No, prije i poslije svega – svoja. __ Zlatko Gall