Moja priča

Đurđica Orepić rođena je na otoku Rabu 30. svibnja 1964. i živi u Poreču. Nikada se nije aktivno bavila sportom do svoje 47. godine, kada je počela trčati iz oklade.
Nakon prvog maratona, u dvije godine istrčala je deset maratona i sedamnaest polumaratona po cijelom svijetu.

Triatlon je počela trenirati 2014. godine. U sljedećih deset godina završila je 13 Ironman utrka, te na svim kontinentima stala osam puta na postolje. Čak tri puta je nastupila u Koni na Havajima na svjetskom prvenstvu. Ove godine je postigla i najveći uspjeh u svojoj sportskoj karijeri – treće mjesto u dobnoj skupini na svjetskom Ironman prvenstvu u Nici.

Uz navedeno, 2022. godinu završava kao najbolje rangirana natjecateljica na svijetu u dobnoj kategoriji 55 – 59, a 2024. godinu u dobnoj kategoriji 60 – 64 (AWA – All World Rankings Ironman), u konkurenciji 1450, odnosno, 1030 žena koje su upješno završile utrku Ironman te godine.

Na Ironman 70.3 distanci, od 18 zavrsenih utrka samo 2 puta se nije popela na postolje. Brojne završene olimpijske i sprint triatlone nećemo ni spominati.

O njoj je 2016. snimljen dokumentarni film Ironwoman u produkciji HRT-a koji je upoznao mnoge s triatlonom i potakao ih da i sami krenu sličnim stopama.

“Žene mogu voziti avione, voditi države, roditi djecu, biti bake, a bogami mogu i završiti Ironman na Havajima”, kaze Đu, i zavodljivo je lako njenu priču čitati u tom ključu. Žene mogu sve. Što je kraće, ali svakako više nego “Žene mogu sve što i muškarci”. Istinita je to onda moderna bajka o IronWoman, domaćici koja odbacuje peglu i odlazi peglati pacifičke valove i vulkanske uzbrice na Havajima. U zgodnoj igri riječi IronWoman označava i ženu koja pegla, što je Đu čula barem deset hiljada puta. Osim što ona nikad nije bila samo domaćica s peglom.
Da je Đu žena, ja sam, uostalom, zaboravio već nakon dvadesetak stranica, ne čitajuci priču o borbi jedne žene s društvenim očekivanjima, već priču o borbi jednog ljudskog bića s vlastitim ograničenjima. Da je taj čovjek žena, podsjetit će me tek kad nakon prvog triatlona shvati kako “Žena može postati lovac”.
Sjetio sam se onda kako sam jednom prilikom, nakon još jednog njenog triatlonskog albuma na Fejsu – naprijed željezna Đu, a iza nje moj drug, koji je svugdje prati na biciklu, romobilu ili u automobilu – prijatelja oprezno pitao je li mu mozda palo na pamet da Đu zapravo cijelo vrijeme bježi od njega. Bila je to, znam, glupa fora – mi muškarci volimo glupe fore – ali nije bila tako daleko. Ženu poput Đu, vjerujte Ivici ako nećete meni, bogami valja uhvatiti.
Ovo, ukratko, nije samo priča o uspješnoj ženi koja nikad u životu nije obula patike, pa u pedesetoj odluči postati svjetska prvakinja u triatlonu. Ovo je i priča o uspješnoj ženi iza koje – kao iza svake uspješne i dovršene žene – stoji muškarac.
Dobro, zapravo vise trčkara. Pa trči. I vozi. I čeka na ciljnoj ravnini.
— Boris Dežulović”