UTORAK, 18. STUDENOG 2014.

Iščitavajući njene pjesme, u prvi mah su me zbunile suprotnosti. Od sunca i oblaka, magle i vedrine, razarajućih vjetrova na kojima ona stoji potpuno sama, čineći se u trenutku da je za nju život nešto što nije vrijedno, u čemu ne vidi smisao i čak sam se uplašila za mladu pjesnikinju.
Njena zbirka Vatra ljubavi njen je prvijenac na putu u skliske književne vode. Namjerno upotrijebih riječ „skliske“ jer postoji uvriježen i upečatljivo siguran stav svih pisaca i pjesnika koji su odavno u književnom svijetu, a to je: „čitatelj ne prašta“. Jednostavne riječi, ali za svakog autora odjekuju poput eha i tvore onaj unutarnji strah, pitajući se bismo li mogli reći i napisati ono što osjećamo i želimo, a da to ipak nađe put do čitatelja i ostane tamo.
S tim izazovom se Tea, iako bolno iskrena u svojim stihovima, gotovo bih rekla naga, obraća čitatelju. No, iščitavala sam njenu zbirku opetovano tražeći onaj mali tračak svjetlosti za koji sam bila sigurna da negdje čuči u njoj.
Shvatila sam da je autorica, odlučivši napisati ovu zbirku samo odškrinula vrata svog spisateljskog duha, a da će nam u sljedećoj zbirci (sigurna sam) ponuditi plamičak koji će prerasti u buktinju…

Ljiljana Bedeniković