SRIJEDA, 15. LISTOPADA 2014.

'Ne postoji neko pravilo kako se piše. Nekada pisanje nadolazi lako i savršeno, a nekada nalikuje bušenju stijene i raznošenju iste sa eksplozivom.'

Čovjek koji je čitavog života tražio avanture, pustolovine i nevolju, pisao je kao da kleše natpis u kamenu. Previše oprezno, promišljeno i pročišćeno. Ova dva nepomirljiva karaktera borila su se do smrti u koridi unutar Ernesta Hemingwaya. Bik je na kraju uginuo od iscrpljenosti, a matador je zauvijek napustio arenu. Hemingway je uvijek pisao ono što su odbori za dodjelu nagrada voljeli čitati, te je na kraju za dosljednost i vjernost nagrađen Nobelovom nagradom. Buntovnik, avanturista i otpadnik nikada nije prešao granicu dozvoljenog u svojim knjigama, a hrabrost kojom se toliko razmetao u javnosti nikad nije ulilo u svoju tintarnicu kako bi ostavio traga na napisanim stranicama. Možda ga je taj unutarnji razdor u konačnici i uništio, a puška naslonjena na glavu je samo bila sredstvo egzekucije.

Novinarskim stilom pisanja koji koristi u svojim pripovijetkama, Hemingway ogoljava priču do kosti. Osjetan je gotovo bolan proces biranja svake pojedine riječi, kao da se radi o nekom sramotnom priznanju, pa nam autor ne želi dati ni riječi više no što je potrebno. Usamljenost gotovo uvijek izbija iz njegovih djela i imamo osjećaj da je čitav Hemingwayev život bio očajnička borba protiv usamljenosti. Što je više bježao u tuđe ratove i druge države, što je više bio u konfliktu sa ljudima i sa samim sobom, tim više ga je samoća obavijala.

Posjetite Klub kroničnih knjigofila u knjižnici Trstenik u srijedu 15. listopada u 18 sati i ne pitajte za kim zvono zvoni.

'Jedina stvar koja može pokvariti dan su ljudi. Ljudi su uvijek bili ograničenje sreće osim jako malog broja koji su dobri kao samo proljeće'.

Voditelj je Dražen Šaškor, dipl. knjiž.