Izložba slika Kate Mandarić Erceg, “Mrtva priroda”

14.9.2021.

Otvaranje izložbe – 20. rujna u 19:00 h.   Predgovor predstojećoj izložbi… Iz središta prema crnoj Posegnuti za tradicionalnim medijem likovnog izražavanja i stoljećima starim […]

Otvaranje izložbe – 20. rujna u 19:00 h.

 

Predgovor predstojećoj izložbi…

Iz središta prema crnoj

Posegnuti za tradicionalnim medijem likovnog izražavanja i stoljećima starim tematom a sve to na početku trećeg desetljeća novog milenija, ovlaš bi se moglo učiniti nesuvremenim, opisati posve anakronim. Ipak, u trenutku kada se nekoliko puta izvelo mrtvozorstvo nad slikarstvom i proglasio slikarski kraj, razvidi se da je vitalitet tog slikarstva i dalje tu, da su njegove mogućnosti umnogome neiscrpljene, interes za njim izrazito aktualan. Zapravo, izgleda kao da se svaki bijeg ili neki drugi oblik eskapističkog pokušaja obično razrješava u novom povratku. S druge strane, odabir mrtve prirode kao teme koja se ponavlja, analizira, varira u brojnim svojim inačicama može se razumjeti činom kontemplativnog uranjanja i fokusa. Takvu slikarsku proceduru Kate Mandarić primjenjuje već više od petnaest godina stvarajući prepoznatljiv korpus slikarskih platana izrazito tamne game i melankolične, zasjenjene atmosfere. „Pronađena“ tema od koje slikarica evidentno ne odustaje zasigurno priča njezinu osobnu povijest i nosi jedinstveno iskustvo, ali nudi i pluralizam doživljaja te mogućih pristupa.

Zanimljivo je kako se kao kontrapunkt mrtvoj prirodi kao esencijalno statičnom motivu u okviru monokromatske slikarske kompozicije pojavljuje koloristički naboj kojim se pokreće prostor u koji je „priroda mrtva“ smještena donekle ga materijalizirajući i zapravo izjednačavajući s aranžiranim predmetima. No nisu to predmeti jasnih i čvrstih ivica nego su rastočeni efektom svjetla koje ponajviše isijava iz središta platna i koje je mjestimice  poduprto iskričavim nanosima boja. Posebice je zanimljivo kako iz relativno rasvijetljenog i oprostorenog središta u kojem prizor gubi prepoznatljive konture postoji potisak prema vani do granica crnog obruba kao nedeskriptivnog apsoluta. Ta neuhvatljiva crna magma neosporno egzistencijalističkog naboja izlazi prema promatraču stvarajući nemalo nelagodan osjećaj i omogućava mu upisivanje različitog simboličkog sadržaja. Moguće je ustvrditi kako radovi Kate Mandarić ne baštine i ne podržavaju diktat modernističke autonomije slike nego se uključuju u komunikacijski slog koji se nalazi i s onu stranu likovnog doživljaja, te svojom zamuknutom pojavom dobrano prelaze u širu arenu društvenog komentara.

Dalibor Prančević