PONEDJELJAK, 7. TRAVNJA 2014.
 

Rašomon (Rasho-mon, 1950), Japan, c/b, 88 min, Daiei
Redatelj: Akira Kurosawa
Scenarij: Shinobu Hashimoto, A. Kurosava, prema dvjema pripovijestima Ryunosukea Akutagawe
Direktor fotografije: Kazuo Miyagawa
Glazba: Fumio Hasayaka
Scenografija: So Matsuyama
Uloge: Toshiro Mifune (Tajomaru), Masayuki Mori (Takehiro), Machiko Kyo (Masago), Takashi Shimura (drvosječa), Minoru Chiako (svećenik), Kichijiro Umeda (pučanin), Daisuke Kato (policajac), Fumiko Homma (medij).

Srednjovjekovni Japan, razdoblje gladi i nemira. U blizini glavnog grada Kyota, tri čovjeka – siromašni drvosječa, priprosti pučanin i budistički svećenik, sklone se pred kišom i pričaju o zločinu koji se upravo zbio, a zbog kojega se sudi razbojniku Tajomaruu. Činjenica je da je Takehiro mrtav, a njegova supruga Masagi, pretpostavlja se, silovana, ali sva četiri svjedočenja nude drugačiju verziju. Tajomaru, Masaga i Takehiro (s pomoću medija) pred sudom prikazuju događanje u svjetlu koje je za njih najpovoljnije u moralnom smislu. Takva je i priča drvosječe: njegovi sugovornici brzo otkriju da je događaj ispričao iz svojega “kuta”. Istina ostaje nepoznatom, ali događaj se zaboravi kada otkriju napušteno dijete.

Dobitnik Zlatnog lava u Veneciji 1951., film je zainteresirao Zapad za japansku kinematografiju i time okončao fazu njezine “insularne” izoliranosti i nepoznatosti, a istodobno je, obnavljanjem žanra jidai-geki, približio i jednu drevnu kulturu. Za prikazivanje u Veneciji izabrao ga je predstavnik Unitalia Filma na osnovi pretpostavke da bi svojim obilježjima mogao, više od nekih djela cjenjenijih u jap. kritike (bio je tek peti na listi najboljih filmova godine u anketi časopisa Kinema Jumpo), odgovarati mentalitetu i ukusu zap. ocjenjivača. Film je fascinirao originalnošću konstrukcije i osnovne zamisli: većim dijelom u vrlo funkcionalnim retrospekcijama, podsjeća na Građanina Kanea, samo što su prisjećana događanja uvjetne istinitosti, odn. zbog različitih svjedočenja o istom događaju očevidno su subjektivne projekcije likova (osobito ona začudna, Takehirova), realizirane su i nešto drugačijim stilom pa se u tome otkriva modernistički aspekt filma. Posebnu pozornost zaslužuje i vrlo ekspresivna, povremeno gotovo ritualna gluma, te vizualna komponenta. Već u početku brojne vožnje anticipiraju bliženje tajnovitom i neobičnom, često vrlo dinamična kamera podcrtava dramatičnost zbivanja te strasti i uznemirenosti likova, zavjese (česta Kurosawina “interpunkcija”) ubrzavaju tempo u pregledu događaja, a dramatiziranju pridonose i mnogi kraći kadrovi te, u zapadanim kinematografijama tada rjeđe rabljeni, montažni prijelazi od 180 stupnjeva; impresivne snimke kiše, kroz granje, i općenito vizualiziranje mjesta događanja (šuma) simboliziraju osnovnu crtu mukotrpnosti traganja za istinom u kojemu nema pouzdanog orijentira. Posebnost filma je i “japanski aranžman” partiture koja je dijelom zasnovana na Ravelovu Boleru. Kao djelo koje pokazuje jednak autorov smisao za agresivnu i prigušenu retoričnost, naturalizam i liričnost, film je istaknuo Kurosawu kao jednog od najvećih otkrića svj. filma nakon II. svj. rata, iako se oduševljenje filmom katkad ograničavalo na njegovu egzotičnost, a interpretacije njegove ideje kretale su se od razmatranja “načela nesigurnosti”, pitanja “stvarnosti i iluzije” te problematike procjenjivosti istinitosti na temelju pojavnoga do krajnjih pojednostavljenja (npr. kako film pokazuje da “istina ne postoji”). U Hrvatskoj je izraz “rašomon” ušao u raširenu idiomatiku kao oznaka neutvrdivosti stvarnog činjeničnog stanja. Film je dobio počasnog Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Američki remake, pod naslovom Bijes, i u vestern ambijentu, režirao je M. Ritt 1964.

A. Peterlić

(izvor teksta: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)