Sjećanje na anglo-američka bombardiranja Splita 1944.

Mladi Frano Baras u prizemlju kuće na Bačvicama, u rupi nastaloj eksplozijom savezničke bombe, lipanj 1944.

Poslije kapitulacije Italije i petnaestodnevne partizanske uprave, Split su potkraj rujna 1943. zauzele njemačke vojne postrojbe i vratile pod vlast Nezavisne Države Hrvatske. Mnogo mlađih građana povuklo se s partizanima, a pokoja obitelj pridružila se zbjegu koji će preko Visa otploviti u Italiju, potom u El Shatt. Preostali građani (oko 30.000) živjeli smo u iznimno teškim ratnim uvjetima velike oskudice i gladi. Ipak, najteže su nas pogađala svakodnevna nadlijetanja, bombardiranja i mitraljiranja anglo-američkih zrakoplova. Samo u prvih šest mjeseci 1944. nad Splitom i bližom okolicom bilo je 1890 naleta, 640 uzbuna i 21 bombardiranje, a poginulo je preko 450 osoba. Skoro svakodnevne zračne uzbune uvelike su nam razdrmale živce. Živjeli smo u stalnoj napetosti, osluškivali svaki šum. Kad bi se rano ujutro visoko na nebu pojavio samotni sićušni srebrni dvotrupac izviđač lightning (strijela), strahovali smo da će uslijediti novo bombardiranje. Po uputstvima Narodne zaštite i mi smo, u našoj kući na Bačvicama, poduprli štrop jedne od drvarnica s nekoliko greda, a prostor ogradili debelim daskama. Unutra smo držali oveću posudu s vodom, pijuk i željeznu polugu. Ispred prozora, s dvorištne strane, naslagali smo vreće s pijeskom te velikim slovima ispisali P.I. (pomoćni izlaz). To improvizirano protuzrakoplovno sklonište, pružaše nam iluziju kakve-takve sigurnosti.

Saveznička snimka bombardiranja Splita, 27. siječnja 1944.

U našoj su četvrti momci zaštitari – uglavnom maturanti i studenti – danonoćno dežurali na terasi Kapucinskog samostana na Pojišanu. Ručnom sirenom najavljivali bi početak (isprekidano zavijanje) i završetak uzbune (dugotrajno zavijanje), a djeca bi se prodorno uzvikala: “Avioooni… Avioooni! Često se događalo da bi se sirene javile tek kad bi zrakoplovi već bili skoro nad gradom. Najteže je bilo s Nonom koja se teško kretala, pa bi je prve eksplozije zatekle na pola stubišta. Tutnjava zrakoplova postajala bi nesnosna. Tome su doprinosila zapomaganja mame i tetke. U crescendu su nizale Litanije Svih Svetih. Starim madracima i jastucima prekrivali smo glave. Po jačini praska eksplozije i udara zračnog tlaka cijenili smo je li bomba pala blizu, podalje ili daleko. Svaki je napad uzrokovao jake psihičke stresove. Svakodnevno su nam ginuli ili bivali ranjeni znanci, prijatelji, rodbina. Poslije svakog bombardiranja osjećah se starijim. I sam počeh gajiti osobni fatalizam (dal destino non si fugge!) Bio je to najbolji lijek protiv ratnih stresova. Da smo razmišljali kad će i hoće li uslijediti bombardiranje, gdje će pasti bomba, vjerojatno bismo poludjeli. Poginuti se moglo u svakom trenutku i na bilo kojem mjestu. Bilo je to neprestano kockanje sa smrću. Primjerice, moju je majku – dok je silazila u grad 6. prosinca 1943. – uzbuna iznenadila na pola Tartaljine (sada Zvonimirove) ulice. Uletljela je u zgradu br. 27. Sklonište je bilo krcato, pak joj neki momčić uljudno ustupi sjedalo. Međutim, zavijanje pseta iz obližnje drvarnice uznemiri je do te mjere, da je izišla ne čekajući na završetak uzbune. Kad se zaputila niz ulicu, opet začuje zrakoplove. Tek što se sklonila u prvu od susjednih zgrada, žestoke eksplozije potresu čitavi Lučac. Poslije smo saznali da je bomba, odbivši se od živca-kamena, uletjela baš u sklonište koje je tren prije ona napustila i da su svi poginuli, osim momka – bio je teško ranjen – koji joj je ponudio sjedalo. Zaključili smo: nije joj bilo suđeno!

Srušena zgrada u Tartaglinoj ulici (današnja ulica Kralja Zvonimira)

Jedne noći u siječnju 1944. probudilo nas je nekoliko uzastopnih eksplozija u neposrednoj blizini. Zrakoplovi se nisu čuli, uzbuna nije bila oglašena. Nismo shvaćali što se događa. Tek ujutro saznali smo da su to bile topovske granate koje je ispalila engleska torpiljarka koja se bila prikrala u Brački kanal. Valjda su gađali hotel “Park”, a pogodili vilu “Zrnčić” koja se nalazi u neposrednoj blizini. (Zanimljivo je pripomenuti da su rano ujutro 15. studenoga 1991. tu istu vilu pogodili projektili ispaljeni s ratnog broda “Split” jugomornarice!).

Jutro 3. lipnja 1944, početak bombardiranja Splita. Pogled s Marjana

Živce su nam do kraja rastrojila mala noćna bombardiranja koja su potrajala dvadesetak dana uzastopce. Govorilo se da ih izvodi uvijek isti pilot s istim zrakoplovom. Zlokobnu letjelicu – koja je u tihim i vedrim noćima očito stizala s Visa – prozvasmo Fantomom. U snu sam reagirao i na najudaljeniji zvuk motora. Budio se, iskakao iz postelje i užurbano se odijevao da bih što prije stigao do skloništa. Tada shvatih što znači izreka “spavati kao zec”! Fantom bi kružio nekoliko minuta, zatim izbacio raketu koja bi lebdjela na malom padobranu. Treptavo jarko-žuto svijetlo obasjalo bi zamrli grad i prodiralo kroz pukotine u sklonište. Protuzrakoplovna je uzalud rasipala granate. Začuo bi se fijuk bombe, pa eksplozija. Zatim bi se udaljio, a onda iznenada vraćao te izbacivao drugu, treću, četvrtu… U crno je zavio više splitskih obitelji.

U subotu, 3. lipnja 1944. poginulo je 227 nedužnih civila, pretežno žena i djece

Osim smrti, sakaćenja i straha, nama dječacima, bombardiranja donesoše i nove igre. Počeli smo u malim sadrenim kalupima izlijevati olovne ili aluminijske modele zrakoplova. Ne znam tko je izradio prve uzorke, ali neki su zaista bili savršeni. Takmičili smo se tko će saliti što ljepši spitfire, moskitos, lihting, leteću tvrđavu ili junkers i meseršmit. Međusobno smo ih razmjenjivali poput poštanskih maraka ili franja.

Potkraj svibnja 1944. uslijedio je kraći predah, pak je građane bio obuzeo osjećaj lažne sigurnosti, govorilo se: ”Saveznici nas više neće bombardirati. Toliko je Splićana otišlo u partizane… Neće oni nas!”

Onda je osvanula vedra i sunčana subota 3. lipnja 1944. Na improviziranoj tržnici uz sjeverni zid Sv. Dominika i dijelu Hrvojeve ulice, (stari Pazar već je bio razoren) poljoprivrednici iz okolice nudili su obilje tamnocrvenih trešanja i ponešto drugih poljoprivrednih proizvoda. Uokolo Sv. Duje živo se trgovalo polovnom odjećom, obućom, rubeninom i ostalim sitnicama… Kao da su Splićani tog sunčanog jutra bili sasvim zaboravili ratna stradanja i prethodna bombardiranja, pak su u velikom broju pohrlili na tržnicu. Nitko nije mislio da će se ona uskoro pretvoriti u sablasnu klaonicu ljudi i zaprežne stoke. Samo zahvaljući čudu, majka i ja napustili smo Pazar tek nekoliko minuta ranije…

Odnošenje poginulih i ranjenih na splitskom Pazaru, 3. lipnja 1944.

Te kobne subote Split je od 10:10 do 14:49 sati bombardiran četiri puta. Prvi nalet imao je dva vala u razmaku od 23 minute. U oba slučaja napalo je po 12 zrakoplova dvomotoraca bristol-blenheim u pratnji 6 lovaca.

Drugi nalet počeo je u 13:02, takodjer u dva vala u razmaku od 21 minute. U njemu je sudjelovalo čak 60 četveromotoraca liberatora (21 + 21), a ostatak formacije odletio je istočno u pravcu Omiša.

Oštećeni Liberator u niskom letu nad Jadranom 1944. godine

Taktika napada u prvom naletu bila je u ravnom, a u drugom u tz. “tepih sistemu”. S visine od preko 2500 metara spuštane su najprije manje rasprskavajuće bombe za “žive ciljeve” (50 do 100 kg) zatim teške prodorne bombe (200 do 400 kg). Na grad je palo 700-800 bombi, a otprilike isto toliko u more pred lukom. Da su sve pale na grad, Split bi bio sravnjen sa zemljom.

Oštećena zgrada na Šperunu

U sva četiri bombardiranja poginulo je možda desetak vojnih osoba, ali je zato stradalo 227 nedužnih civila, pretežno žena i djece! Najviše ih je ubijeno ili ranjeno na javnim površinama (samo na tržnici stotinu!). U državnu je bolnicu primljeno 78 teže (umrlo pet) i 140 lakše ranjenih. Zbog unakaženosti neke je leševe bilo veoma teško identificirati.

Porušene kuće u Marmontovoj ulici

Potpuno je srušena 121 kuća, teže oštećeno 217, a lakše 210. Pravim čudom ostala je pošteđena Crkva sv. Duje i zvonik. Naime, tri bombe velike razorne moći vezane obručem mimoišle su ih za koji metar i porušile obližnje stambene zgrade Aglić i Mrkonjić na Peristilu.

Porušena zgrada na Peristilu

Solurat, porušena zgrada pored hotela Ambasador koji se vidi u pozadini

Od Firula do Meja, od Bačvica do Kopilice, od Poljičke ceste do padina Marjana, malo je koja ulica ostala pošteđena. Ipak, ni jedna bomba nije pogodila tvrđavu Gripe (koja dominira gradom i veoma je uočljiva!) niti neku od zgrada u kojima su se nalazili njemački vojni stožeri: Banovinu, hotel Amabasador, Jadransku banku na Rivi…

Porušena stara glazbena škola kod Đardina

Dok su rastuženi i ogorčeni Splićani proklinjali Saveznike, u partizanskom ilegalnom glasilu NOO Splita (Glas Splita br. 11, od 8. lipnja 1944.) među ostalim pisalo je: “Savezničko bombardiranje Splita imalo je velike koristi za našu oslobodličku borbu. Okupatorske bande zahvatila je divlja panika, tako da su navrat nanos bježali iz grada. Stvorena je strahovita zbrka u čitavom vojnom i administrativnom aparatu ustaške vlasti u gradu. (…) U jednom trenutku krahirao je sav napor ustaša da u gradu stvore prilike koje bi im konvenirale za nesmetano vršenje njihove protunarodne politike…”

U bivšoj Jugoslaviji (sve do 1990!) nije bilo poželjno kritički pisati ili govoriti o tim barbarskim anglo-američkim razaranjima Splita i ostalih dalmatinskih gradova. Bila je to još jedna od tabu-tema komunističkog režima.

(odlomak)

Frano Baras