Priča o legendarnom Starom placu

Prije osnutka Hajduka 1911. godine prostor smješten uz staru Gradsku plinaru bio je isključivo vježbalište bivše austrougarske vojske. Stari Splićani upravo zbog toga nazivali su ga Krajeva njiva (kraljeva). Po zemljišnim knjigama to je zemljište ranije bilo u vlasništvu splitske obitelji Tecilazić. Austrijske vojne vlasti su krajem 19. stoljeća na jugozapadnom dijelu igrališta izgradile teniska igrališta za svoje časnike i članove njihovih obitelji. Osnivanjem Hrvatskog sokola 1893.g. igralište postaje vježbalište za njegove članove. Sokolaši su imali svoje redovite nastupe sve do 1941.g.

Hajduk je svoju prvu utakmicu odigrao 16. travnja 1911.g. kada su se igrači između sebe podijelili na A i B momčad. Za momčad A nastupili su: Joseph Buchberger, Josip Bonetti, Josip Namar, Mario Righi, Ermenegild Rosseg, Vilibald Zuppa, Kruno Kolombatović, Antun Righi, Stipe Sisgoreo, Ivan Tudor i Šime Raunig; dok su za momčad B nastupili: Marko Margetić, Pavo Mardešić, Paško Fabris, Božo Nedoklan, Josip Cotić, Lucijan Stella, Luka Fakač, Ante Mardešić, Fabjan Lukas, Paško Sisgoreo i Krunoslav Bonačić. Utakmica je završila pobjedom momčadi A rezultatom 13 : 2.

Nakon mnogih zamolbi i peripetija, koristeći i lukava obrazloženja, Hajduku je odobreno da to vježbalište može koristiti za svoju športsku djelatnost. Manjim zahvatima vojničko vježbalište pretvoreno je u igralište dimenzija 100 x 60 metara, a bilo je položeno u smjeru istok – zapad, što je jasno zbog putanje sunca smetalo igračima za vrijeme treninga i odigravanja utakmica. Uz to je bilo i kamenito, pa prema tome i vrlo tvrdo i opasno prilikom pada aktera nogometne predstave.

Zanimljivo je da su za gledatelje na sjevernoj i južnoj strani postavljane bačve piva, a na njih daske. Nešto kasnije ta su sjedišta „modernizirana“ pa su se iz obližnjih restorana, kavana, gostionica, pa i kuća posuđivale prave stolice.

Na tako improviziranom igralištu radilo se i igralo punih osam godina, a onda je 1923. godine uslijedila prva veća preinaka. Igralište je okrenuto u smjeru sjever – jug, čime je konačno izbjegnut neugodni pogled u sunce. Nadalje, prošireno je na normalne dimenzije 105 x 70 metara. Međutim, teren je i dalje ostao tvrd i kamenit.

Toni Radica je bio poduzetnik u Plinarskoj ulici. Pola barake, koja se tu nalazila koristio je kao skladište građevnog materijala. Drugu polovinu je koristio Hajduk za svoju svlačionicu. Uz samu plinaru bio je uski prolaz kroz koji su igrači Hajduka izlazili na teren. U dvorištu zvanom Jeras bila je velika jama gdje se gasilo vapno. Ta jama služila je igračima za tuširanje.

U to vrijeme Đani Matošić je brinuo o igračima Hajduka. Redovito je karom dovozio vodu u bačvi, kako bi se igrači mogli tuširati. Njegov kar je vukla vrijedna mazga po imenu Virđinela. Iz svoje kuće je donosio stolice na Stari plac ( naziv za Hajdukovo igralište ) kako bi uzvanici mogli promatrati utakmice. Od potomaka je živ unuk Vedran Matošić, bivši direktor Turističke zajednice Splita.

Hajdukov novi dom završen je 1933.g., a projektant mu je bio Boris Katunarić. Tako su igrači Hajduka napokon, a i ostali sportaši, dobili moderne svlačionice, tuševe i dr.

Prva tribina izgrađena od drva iznikla je 1926. godine prigodom velikog Sokolskog sleta u Splitu, ali je iste godine nestala u požaru. Tek tri godine kasnije izgrađene su nove tribine, opet drvene, opet natkrite, čiji je kapacitet bio 900 sjedišta. Te tribine uništene su u Drugom svjetskom ratu, nešto od avionskih bombi, a nešto od talijanskih vojnika koji su skidali daske za ogrjev i druge potrebe. Za vrijeme talijanske okupacije Stari plac je nosio naziv Campo sportivo Bruno Mussolini u čast vođe – Ducea.

Po završetku rata, već tamo 1949. godine, počeli su zamašni radovi na preuređenju Starog placa. U prvom redu teren je dobio drenažu, sagrađene su drvene tribine na zapadu sa 1400 mjesta. Deset godina kasnije pjeskoviti teren zamijenjen je travom, a dosta kasnije sagrađene su montažne tribine i na istoku.

Legendarni Stari plac na kojem su od 1911. do 1979. odigrane mnoge nezaboravne utakmice splitskog Hajduka

S ovim izgledom Stari plac ostao je sve do 1979. godine. Eto, to su bile izmjene koje je doživjelo to proslavljeno igralište Hajduka na kojemu su nicale brojne generacije vrsnih nogometaša, odigrane mnoge nezaboravne utakmice i proslavljani veliki trijumfi splitskog prvoligaša, pisana bogata povijest koja će trajno nadahnjivati sve generacije igrača i prijatelja Bijelih.

Uz to prvi gol na Starom placu za Hajduk je postigao Šime Raunig, 11. lipnja 1911. godine, protiv Calca, a posljednji Mišo Krstičević, 5. rujna 1979. godine u prvenstvenom derbiju sa zagrebačkim Dinamom.

Izgled zapadne drvene tribine Hajdukovog igrališta za vrijeme Drugog svjetskog rata. Igralište je bilo devastirano i zapušteno

U ranijoj povijesti gotovo je nepoznato da je sa Starog placa uzletio Ivan Widmar 16. svibnja 1912.g. sa svojim avionom marke Leganieux.

Nakon Prvog svjetskog rata američki mornari su igrali bejzbol na Starom placu, ponekad i u predigri Hajdukovih utakmica. Ovakav sportski događaj obično bi popratila i američka mornarička glazba. Kasnije je i Hajduk osnovao svoju bejzbol sekciju. Svoj trag tijekom godina ostavili su na Starom placu atletičari, igračice hazene, boksači, odbojkaši, lovci, aero – modelari, košarkaši, kuglači, rukometaši, šahisti, biciklisti, gimnastičari, hrvači, motociklisti i dr.

Stari plac služio je svom Hajduku i splitskoj publici punih 68 godina. Odigrano je ukupno 3148 utakmica, a protivničke mreže tresle su se 9.542 puta. Na svom placu Hajduk je proslavio 9 šampionskih titula i 6 Kupova ( Kup maršala Tita ). Posljednji susret na Starom placu Hajduk je odigrao 7. listopada 1979.g., u prvenstvu Jugoslavije, protiv Vardara iz Skoplja, a rezultat je bio 0 : 0.

Odmah po završetku VIII. mediteranskih igara Hajduk je napustio sad već legendarni Stari plac i nastavio igrati na novom Gradskom stadionu u Poljudu. Na Starom placu su se pojavili ragbijaši koji su napokon, kao dugogodišnji beskućnici, dobili krov nad glavom. S njima zajedno stigli su i bejzbolaši kao i igračice softboola. Početkom 80 – tih godina porušeni su okolni zidovi kao i istočna tribina na igralištu.

Od tada Stari plac ima i druge namjene. Razne fešte, koncerti, novogodišnji sajmovi, cirkusi i druga događanja postali su svakodnevica u Splitu. Stari plac nije umro, njegov duh i dalje živi od prigode do prigode i postaje mjesto zanimanja Splićana. Iz svijeta estrade tu su gostovali: Srebrna krila, Severina, Toni Cetinski, Marijan Ban, Marko Perković Thompson, Oliver Dragojević, Tedi Spalato, Giuliano, Giboni, Mate Bulić i dr.

Iz svega ovoga napisanog može se vidjeti što je Stari plac kod plinare značio svom Splitu. On nije bio samo nogometno igralište nego nešto puno više. Ova ledina uvijek je imala svoju dušu, donosila radost i tugu svojim Splićanima. Bila je svojevrsna pozornica za sve ono što se godinama i desetljećima događalo u svijetu sporta, politike i života.