Svjetska zdravstvena organizacija 1990. godine proglasila je drugu subotu u listopadu Svjetskim danom hospicija i palijativne skrbi (8. listopad).

Palijativna skrb je aktivna i cjelovita briga za osobu čija bolest više ne reagira na kurativno liječenje. Ona ne ublažava samo fizičke simptome već pomaže i kod psihičkih, socijalnih i duhovnih poteškoća, a ujedno pruža podršku i članovima obitelji tijekom pacijentove bolesti, a i u žalovanju nakon bolesnikove smrti.

U svrhu obilježavanja svjetskog dana palijativne skrbi koji ove godine pada na 14.10.2023
Udruga Caspera u suradnji s Udrugom za palijativnu skrb Split organizira predavanje i javnu tribinu na kojima će se pričati o temi komunikacije s oboljelima u terminalnoj fazi bolesti.

Predavanje pod nazivom „ Ne znam što reći“ održati će prof. Dina Linda Veronika, dipl. defektolog, psihoterapeut, sistemski i palijativni terapeut, grupni analitičar koja je ujedno i predsjednica Udruge za palijativnu skrb Split. Na tribini će uz Dinu Lindu Veroniku sudjelovati Željana Matošić sestra nažalost prerano preminule članice Udruge Doris i članica Udruge Marina Zečić koja je prije malo manje od pola godine izgubila oca.

O samom predavanju:
Jako često se događa da se okolina, čak i profesionalci odmaknu od onoga koji se suočava sa neizlječivom bolesti, posebice sa krajem života jer ne znaju što bi rekli. U tom smislu profesionalci znaju biti jednako nespretni kao i svi drugi. Nitko nas ne obučava kako se ponašati u tim situacijama. One su često tabuizirane, stigmatizirane, o tome se ne govori pa ljudi ostanu izolirani, duboko usamljeni i nepodržani u situacijama kada im je to najpotrebnije. Znajući kako su to možda najteža i najzahtjevnija iskustva našega života u kojima onaj koji boluje doživljava enormnu patnju izraženu sintagmom „totalna bol“, dakle trpi ne samo od posljedica fizičke bolesti i često teškog intruzivnog načina liječenja, doživljava jednu snažnu psihološku bol radi suočavanja sa svim onim teškim emocijama s kojima treba izići na kraj, doživljava snažnu sociološku bol radi gubitka svih onih uloga koje je do tada obavljao i naposlijetku proživljava snažnu duhovnu bol koja se izražava pitanjima „zašto ja“ te znajući dalje da pogrešnim i netaktičnim pristupom, ali i izoliranjem od njih, još dodatno povrjeđujemo one koji su ionako isuviše
ranjeni. Stoga, u ovom predavanju pokušavamo dati odgovore zašto je to tako i neke smjernice da budemo uistinu čovjek čovjeku čovjek, a ne vuk.