Ljubav je čest motiv Dobrilinih pjesama. Ona je u njenim pjesmama velikodušna, dobrostiva… ne traži svoje… a svemu daje smisao. Pa se onda taj motiv prenosi i na ljubav za svoj kraj i ljude. Ona se gleda u povezanosti, gotovo stopljenosti s prirodom oko sebe, s njenim mjenama, ljetnim žegama, iščekivanju kiše. Pjesme su joj odmjerene, gotovo kratkog daha, a onda se dogodi pjesma Nijagara, pa je ona i bujicom rileči dočarana.

Dočarava ju pjesnikinja kola za sebe kaže kako je “uz male mirne rike resta”, i koja Niagari suprotstavlja Cetinu koja je zelenim snima ujujava, a veličina Nijagare je uznemiruje i ne da se impresionirati njome.
Dobrila Kuzmić ovom nam zbirkom pruža uvid u svoj osebujan svijet, mora, ljudi, sudbina, kao da želi zaokružiti čitav svoj život, ono važno u njemu, ali i sve ono što je okružuje želi primjetiti, utješiti, pohvaliti, učiniti vidljivim. Čini to s otmjenim odmakom, ali ipak toplo i ljudski, čini to na način da bismo rado bili tamo, da bismo rado bili ljudi po Dobrilinim mjerilima.
Nada Galant