PETAK, 10. SVIBNJA 2013.

Zvonila su za oluje, zvonila su za vjenčanja
Zvonila su za živote i za zadnja putovanja
Kao neka vječna glazba, naše slave, našeg jada
Zvonila su od davnina, stara zvona moga grada…

“..A ta Špišićeva, Britvićeva i neponovljivoga Vice Vukova zvona slušao je Josip Radić u rodnim Pućišćima gdje je završio osnovnu školu i dva razreda srednje, Klesarske(…I imo son sve petice osin klesarstva..“). Ta zvona slušao je Joško u Splitu gdje je dovršio srednju, ali Mornaričku vojnu školu, a nakon nje i Mornaričku vojnu akademiju. Ta zvona slušao je diljem hrvatskih bojišnica, kao aktivni časnik, zapovjednik bojnog broda, u Domovinskom ratu (“I ni bilo vrimena za gledot kampanele!!”). Ta zvona zvonila su, vjerojatno, i 23. ožujka 1968. kada se rodio Josip Radić, Joško, Jaja-zvani Pic…
I ta silna zvonjava spriječila ga je da ne ide u Ameriku na usavršavanje u struci. Ta silna zvonjava zadržala ga je doma, u Pučišćima. Ta silna zvonjava otvorila mu je 1997. put u novu struku-i tako su nastali kampaneli: pučiški ( u vlasništvu biskupa Eterovića, u Rimu), hvarski (u Muzeju hvarske baštine), bolski (u Rigi,u privatnom vlasništvu),tomislavgradski (u Zagrebu,privatna kolekcija),međugorski (u autorovoj kolekciji), škripski (u Bjelovaru), triljski (u Trilju), vrbanjski (privatna kolekcija), selački…”
Ivica Jakšić Čokrić Puko

Radićevi kampaneli do sada su  izlagani u galeriji Rendić u Supetru, Francuskoj čitaonici u Splitu, Muzeju triljskog kraja u Trilju, galeriji Bolskog centra za kulturu i  u Časničkom domu u Lori.

Na ovoj izložbi izloženi su samo brački kampaneli – i jedan gostujući, kampanel svih kampanela – splitski Sv. Duje.