JADRAN (Split) – uz 100. obljetnicu

Završetkom Prvog svjetskog rata oživjele su uvale u Splitu. Gotovo na svakom kupalištu, u svakoj uvali skupljaju se mladići i djevojke u igri, zabavi i kupanju. Te družine pomalo prerastaju u tzv. republike koje razvijaju zdravi duh, prijateljstvo, ponos i razne pomorske vještine. Marende su se obično međusobno dijelile, čistilo se uvale i uređivao prostor kupališta. Bavili su se plivanjem, veslanjem, trčanjem, hrvanjem, ronjenjem, skokovima i drugim improviziranim igrama. Svaka republika imala je svoj statut, barjak, kupaće kapice, ambleme i dr. Na čelu svake republike bio je admiral, koga su još zvali prešidente, car, šeik i slično. Među  republikama često su se priređivala razna natjecanja, improvizirane pomorske bitke, osvajanja tuđih uvala i kupališta. Poznate su bile republike: Mali puk (Firule), Baluni (uvala Baluni), Bagno Polo (Gradska luka), Smrt (Zvončac), Sustipan , Bačvice  Pušipalte (Firule) i dr. Kupači su se skupljali u uvalama Stinice, Lora, Glavičine, Špinut, Poljud, Meje, Zenta i dr. – Republike su bile pokretači gotovo svih sportova u Splitu.

Uvala Baluni smještena je podno rta Sustipana na zapadnoj strani splitske gradske luke. Tu su se skupljali srednjoškolci koji su se svojski trudili da urede svoju uvalu i okolicu. Vrhovnu vlast obavljao je Paško Bettini i njegov brat Frano. Primanje novih članova bilo je vezano za svečanost krštenja u moru. Novajlija je morao izdržati niz dubokih kacada (prisilno zaronjavanje). Na temeljima  republike Baluni počeo je nicati prvi plivački klub u Splitu i Dalmaciji.

Početak organizirane plivačke aktivnosti u Splitu donio je kraj za sve republike, pa tako i za Balune . Na inicijativu Jugoslavenskog olimpijskog odbora, kao prvi olimpijski pododbor u državi, osniva se 25. lipnja 1920. g. u Splitu Olimpijski pododbor za područje Dalmacije i Crne Gore.  Za predsjednika je izabran Vjekoslav Lavš.  Kao predstavnik plivanja u odbor je ušao i Frano Bettini. Radi propagiranja sporta  pododbor počinje organizirati razna sportska natjecanja. Tako je 22. kolovoza 1920. g. u uvali Bačvice organizirano  plivačko natjecanje, koje je bilo poticaj da se osnuju i prvi plivački klubovi PŠK Baluni (23. rujna 1920.g.)  i PŠK  Firule (13. listopada 1920. g.), što je bio i početak organiziranog plivanja u Splitu i Dalmaciji.

Dana 23. rujna 1920. g. u prostorijama Olimpijskog pododbora u Splitu, u zgradi Hrvatskog sokola, održana je osnivačka sjednica Skupštine Pomorskog sportskog kluba Baluni. U prvu upravu ušli su: predsjednik Frane Aljinović, potpredsjednica Emica Kargotić, tajnik Josip Namar, blagajnik Joško Miler, zamjenica blagajnika Dražica Antunović. Odbornici su bili: Fabjan Kaliterna i Slavko Rude Bačinić, a revizori Milan Alačević i Ivo Bettini.

Osnutkom PŠK Baluni  trebalo je riješiti pitanje  klupskih prostorija. U prvoj polovici 1921. g. započela je izgradnja  klupskog doma u južnom dijelu uvale Baluni, a svečano otvaranje prvog doma plivača u Splitu i Dalmaciji bilo je 24. srpnja 1921.g., u prisustvu velikog broja građana. Olimpijski pododbor organizirao je  te godine  u kolovozu natjecanje na Bačvicama na kome su nastupili plivači i plivačice Baluna i Firula.

Grupa studenata koji su studirali u Zagrebu i Ljubljani  imala je prilike upoznati se i sa vaterpolom. U toj grupi, između ostalih, bio je i Hrvoje Macanović koji je povratkom u Split postao i prvi trener vaterpolista Baluna.

Na inicijativu Plivačke sekcije Jugoslavenskog olimpijskog odbora  održana je 2. listopada 1921. g. u Zagrebu osnivačka sjednica Skupštine Jugoslavenskog plivačkog saveza. Na toj sjednici, kao predstavnici  Splita, bili su Fabjan Kaliterna i Hrvoje Macanović. Za predsjednika je izabran Koloman Auer iz Zagreba.  Nakon osnivanja Jugoslavenskog plivačkog saveza osnovani su i plivački podsavezi u Beogradau, Ljubljani, Somboru, Splitu i Zagrebu. Splitski plivački podsavez  osnovan je 11. lipnja 1922. g. a za predsjednika je izabran Antun Grgin. 

Od tada kreće organizirano sudjelovanje splitskih plivača na gradskim i državnim natjecanjima kako u plivanju tako i vaterpolu. Na jednoj od sjednica tijekom ljeta 1924. g. PŠK Baluni mijenja ime u JŠK Jadran. Tada je za predsjednika izabran Pavao Britvić, odvjetnik iz Splita. Na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. g. nastupio je  plivač Ante Roje i tako postao prvi splitski olimpijac ( uz Janka Rodina, nogometaša Hajduka).

Prvi dom jadranaša u uvali Baluni uništio je veliki požar 18. travnja 1925. g. Bilo je govorkanja po Splitu da je baraka namjerno zapaljena radi osiguranja. Svakako pred početak prvenstva krajem srpnja 1925. g. bio je dovršen novi dom, veći i ljepši.

Od tada počinje uspon ovog plivačkog kluba jer se nameću budući državni prvaci poput Ante Roje, Zlatka Mirkovića, Vjerana Birimiše te kod žena plivačice slobodnim stilom Olge Roje i Nevenke Godine. Godine 1927 pojavljuje se možda i najveći talenat splitskog plivanja Ante Senjanović – Senja koji je sa 17 god. bio sudionik državnog prvenstva u Sušaku. Tamo je napravio pravi dar – mar  jer je u nepunih 48 sati, plivajući za juniore i seniore, preplivao 6 i pol kilometara te uvijek stizao prvi na cilj. Evo tih rezultata : 50 m sl. 0.28,6;    100m. sl.  1.05,3;   400m. sl. 5.26,0;  1500m. sl. 22.25,0. Ovi rezultati su bili respektabilni i za Europu. Senjanović je sigurno dao najveći doprinos da je Jadran, po prvi put od osnutka, postao prvak države, a on sam oborio je 7 državnih rekorda. Te godine za vaterpolo reprezentaciju iz Jadrana igraju Mirko Mirković, Srećko Čulić, Andro Kuljiš i Ante Roje.

Nakon ovog trijumfa u Sušaku za splitsko plivanje je nastupilo zlatno razdoblje neprekidnih pobjeda koje je trajalo sve do 1936. g., uz prekide 1934. i 1935. g. kada Jadran nije nastupao na državnim prvenstvima. Na Skupštini održanoj 24. rujna 1928. g. za novog predsjednika je izabran Josip Čulić koji će na toj funkciji ostati sljedećih 14 godina. On je svojim predanim radom najviše zaslužan da je Jadran 1925. g. izgradio novi Dom kao i plivalište u uvali Baluni, a kasnije i novo betonsko plivalište na Zvončacu koje je otvoreno 1936. g. Naime, ponovno je izgorjela baraka  Jadrana u noći 20. na 21. travnja 1935. g., što je primoralo upravu da na izvanrednoj Skupštini donese odluku o preseljenju.

Na Olimpijske igre koje su održane od 1. do 16. kolovoza 1936. g.u Berlinu u sastavu državne vaterpolske reprezentacije bili su sljedeći igrači Jadrana: Miro Mihovilović, Filip –Filičin Bonačić, Ivo Đove Giovanelli, Vojko Pavičić i Ante Roje. Vaterpolska momčad je ispala već u prednatjecanju. Jedina svjetla točka bio je Miro Mihovilović koji je proglašen najboljim vratarom Europe i svijeta.

Jadranaši su bili superiorni na državnim prvenstvima sve do 1938. g. kada je došlo do smjene generacije pa tako i do pada kvalitete plivanja. U političkim previranjima, na zahtjev većine članova, mijenja se 1939.g. naziv kluba u Hrvatski plivački klub Jadran. Posljednja predratna uprava Jadrana izabrana je 23. prosinca 1940. g. a za predsjednika je izabran Josip Čulić.

Ovo razdoblje do Drugog svjetskog rata obilježili su mnogi vrsni plivači reprezentativci: Ante Senjanović – Senja, Tonko –Čonći Gazzari, Ante Roje, Vjeran Birimiša, Zlatko Mirković, Dane Matošić, Branko Petrone, Vjekoslav Barač, Uroš Marović i dr. Kod žena su se posebno istakle: Olga Roje, Danica Beara, Nevenka Godina, Mirjam Linardović, Negoda Berber i Ksenija Petrošić. Tu svakako treba spomenuti i Lenu Novak i Negodu Berber, kao vrsne  skakačice u vodu.

Interesantan je podatak da su vaterpolisti Jadrana, nakon punih 16 godina dominacije dubrovačkog Juga uspjeli osvojiti državno prvenstvo 1939. g., a te godine igrali su: Miro Mihovilović, Vjeran Birimiša, Filip Bonačić, Branko Petrone, Vojko Pavičić i Marko Brajnović. Osim Hrvoja Macanovića trenerskim poslom u plivanju do 1941. g. bavili su se Darko Prvan, Ante Senjanović, Uroš Marović, a vaterpoliste su trenirali Zdravko Birimiša, Ante Roje, te povremeno stranci Janoš Halz i Imre Keressy.

Od travnja 1941. do listopada 1944. g. nije bilo organiziranih aktivnosti jadranaša. Od 1945. g. počinju se održavati natjecanja u plivanju i vaterpolu. Na državnom prvenstvu 1946. g. održanom u Splitu sudjelovalo je u vaterpolu 10 momčadi. Momčad Jadrana pomela je sve svoje protivnike i postala državni prvak. Taj vrijedni naslov ostvarili su: Miro Mihovilović, Veljko Bakašun, Ivo Giovanelli, Ante Bačić, Stanko Majić, Marko Brajnović, Željko Radić i Lovro Štakula. Slijedeće 3 godine jadranaši nastupaju pod imenom Hajduk, jer su se klubovi morali udružiti u sportska društva.

Uz legendarnu Olgu Roje u plivanju se nameće  Danica Beara koja postaje prva perjanica kluba. Bila je neprikosnovena u disciplinama 50., 100. 200 m. slobodno i 100 m leđno. Na prvom poslijeratnom prvenstvu 1947. g. u Monte Carlu odličan rezultat je ostvario Janko Puhar 5:01,4 na 400 m. i osvojio 5. mjesto. Tijekom 1948. g. pojavljuje se vrsni plivač Vanja Ilić koji te godine, zajedno s Jankom Puharom, sudjeluje na Olimpijskim igrama u Londonu. U to vrijeme za trenera je došao mladi Renato Vučetić – Splićo koji je znao prepoznati  talente i od njih napraviti vrhunske plivače. Jadran postaje plivački centar a ističu se u plivanju: Maćo Matulić, Gordan Hatze, Urban Roje, Vančo Kljaković, Damir Čorić, Danica Beara, Ksenija Borković, Gordana Bilić, Elinor Mardešić, Vida Majcen, Madja Majcen, Hilda Katalinić, Mira Pilić, Nađa Cipci, Nađa Martić i dr.

Najveće zasluge za obnovu i ustroj Jadrana pripadaju Zdravku Birimiši, kao prvom poratnom predsjedniku i njegovom nasljedniku Alfredu Frediju Brajnoviću. Godine 1952 izgrađen je zimski bazen dimenzija 16 x 8 m. Iako nije bio nekih reprezentativnih dimenzija svakako je dao svoj doprinos afirmaciji splitskog plivanja. Pojavljuju se novi vrsni plivači i plivačice Nenad Cambj, Toni Nardelli, Matej Njeguš, Nikša i Boris Pentić, Damir Bulić, Dragica Wrulich, Višnja Varga, Čedna Draganja i dr.

Pedesete godine završavaju sa vaterpolskom titulom Jadrana osvojenom 1960. To je bilo desetljeće dominacije splitskog kluba u vaterpolu i plivanju. Nakon Drugog svjetskog rata osvojio je sve vaterpolske trofeje do 1949.g., a zatim i državna prvenstva 1954., 1957., i 1960. g. Uzeo je još titulu prvaka zimskog prvenstva 1967. g. Plivačke titule osvajane su sve do 1964., a nakon toga još i 1969. i 1970. g.

U razdoblju od 1954 do 1974.g. Jadranovi  plivači i plivačice nalaze se u samom vrhu plivanja. Jedino su 1959. I 1968. g. bili plasirani ispod  4. mjesta. Vaterpolo momčad se profilirala i uglavnom su tih godina igrali: Veljko Bakašun, Ivica Cipci, Marko Brajnović, Dubravko Ježina, Ivo Trumbić, Ante  Roje, Mitjan Bonačić, Ivo Giovanelli, Vlado Škrobonja, Toni Nardelli i Matej Njeguš. Svoj pečat dobrom radu daju treneri Ante Senjanović, Mirko Franceschi i Ivan Zuppa u plivanju, te Gordan Hatze kod vaterpolista.

Početkom 60 – tih Jadran više ne može konkurirati Partizanu (Beograd) i Mladosti (Zagreb) jer nema ni bazena, ni stipendija za vaterpoliste, ni fakulteta kakve imaju ovi veći gradovi. Samim time  kontinentalci pomalo preuzimaju primat u plivanju i vaterpolu. Tih godina Jadran napuštaju Ivo Trumbić, Jakov Đoni, Ante Matošić, Dubravko Ježina, Toni Nardelli i Mišo Asić, a nastavlja se sa odlaskom Uroša Marovića i Ratka Rudića. Ipak silaskom sa scene svih onih slavnih i zaslužnih vaterpolista i plivača iz pedesetih godina nije bilo sve tako crno. Počinje nova era uspješnih jadranaša s Veljkom Rogošićem, Anom Boban, Marom Barišić, Ljubicom  Tresić Pavičić, Katjaom Bjelajac, Nađom  Pentić i dr. Nešto kasnije pridružuje se Dunja Pilić i Aleksandar Barišić. Ipak jedan je neprikosnoven, a to je Veljko Rogošić. Napravio je pravi dar – mar u jugoslavenskom plivanju. Godine 1961. Jadran je prvak države u plivanju. Dobro su plivali  Lidija Kurir i Aleksandar Barišić, ali glavni teret je pao na Veljka Rogošića. Na pojedinačnom prvenstvu u Dubrovniku osvojio je 6 titula državnog prvaka na 100 leptir i 1500, 400 slobodno i 200 leptir, pa 400 mješovito i 200 slobodno. Čudo od čovika i sportaša! Velike zasluge pripadaju Niki Tudoru koji je kao trener  promovirao desetine novih plivača i plivačica.

Može se reći da od 1961. g. pa sve do osamdeseti godina jadranaši plivanjem brane nekadašnji ugled kluba. Osvajaju 6 momčadskih titula državnog prvaka, a vaterpolistima je, što se tiće titula, suša trajala puna tri desetljeća. U svom stručnom trenerskom radu nameću se, nakon Mirka Franceschija, Niko Tudor i Zvone Barišić. Ipak Jadran proživljava teške dane, a sponzorstvo splitskih poduzeća nije bilo više tako izdašno. Stariji članovi pokušavaju pomoći u ovoj agoniji koja je zahvatila klub. Aktivirao se i Ivica Cipci nakon višegodišnjeg ne igranja, samo da se spasi klub od ispadanja iz Prve lige.

S vaterpolom sve je krenulo nabolje kada je juniorska momčad, pod vodstvom trenera Ive Bučevića, postala 1966.g. državni prvak. U toj novoj generaciji igrali su: Petrović, Babić, Ratko Rudić, Goran Vrdoljak, Jakov Džoni, Jelaska, Boris Pogorelić, Miljenko Gaćina, Željko Šitić, Bužančić i Zekan. Osvojena je titula zimskog državnog prvaka 1967.g. u Rijeci. Veliki obol ovom uspjehu dao je Toni Petrić, veliki sportski djelatnik i jedan od najboljih povjesničara sporta u kasnijim godinama.

Osvojene su dvije titule državnog prvaka u plivanju 1969. i 1970. g. a za Jadran su plivali: Ana Boban, Gordana Pilić, Ljubica Tresić Pavičić, Mara Barišić, Miro Vučetić, Veljko Rogošić, Nenad Kuriđa, Zdenko Ozretić, Goran Pogorelić i dr.

Sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća nisu baš bile nešto plodne za Jadran. Ipak pored svih nedaća vezano za odlazak dobrih plivača, financijskih problema, nedostatka zatvorenih bazena i dr. klub su na vodi  održavali neprikosnoveni entuzijasti  Zvone Barišić, Niko Tudor, Bere Marković i predsjednik  Boris Pentić.

U tome beznađu dogodilo se nešto veliko. Split je dobio Mediteranske igre 1979. g. Samim time krenula je nova era splitskog plivačkog sporta. Nakon toga bilo je 1981. g. organizirano Prvenstvo Europe u plivanju, vaterpolu, sinkroniziranom plivanju i skokovima u vodu. Split je dobio dugo očekivane zatvorene bazene  i druge sportske sadržaje, o kojima su maštale starije generacije sportaša. U razdoblju od 1975 do 1990. g. Jadran 2 puta osvaja momčadsko prvenstvo Jugoslavije i 4 puta Jugokup. To je razdoblje u kome se nameću plivači: Nađa Pentić, Edita Grubišić, Slaven Šitić, Robert Grubišić i dr.

Vaterpolisti se vraćaju na stare staze slave i vođeni uspješnim trenerom Brunom Silićem stižu do finala Jugokupa i do polufinala europskog Kupa kupova. Posebno se istakao Mislav Bezmalinović koji je kasnije 1988. g. u Seulu osvojio s reprezentacijom zlatnu medalju.

Članovi uprave shvaćaju da od same ljubavi i privrženosti klubu nema puno sreće. Vaterpolo u drugim sredinama postaje profesionalan i ovisan o sponzorima i financijama. Uspostavlja se dobra suradnja sa firmom Koteks iz Splita kako bi se kvalitetno riješio problem društvenih prostorija s popratnim sadržajima neophodnim za viši standard, poput bazena, hotela, restorana, teretane i dr. Uz sve trebalo je ojačati i igrački kadar. Od 1990. g. počinju politička previranja i Domovinski rat. Jadran je 1991. g., u posljednjem  prvenstvu, postao prvakom Jugoslavije. Mladost iz Zagreba ustupila je svoja dva dragulja Pericu Bukića i Dubravka Šimenca kako bi Splićani što jači ušli u borbu za naslov pobjednika Kupa europskih prvaka. Jugoslavija se definitivno raspala a Jadran je postao 1992. g. prvakom Europe, a da niti jednu utakmicu nije odigrao kod kuće. Ovu titulu je, kao trener, svojim upornim radom uzeo Neven Kovačević, a igrali su : Anto Vasović, Dejan Savičević, Albert Pavlović, Renco Posinković, Renato Vrbičić, Ognjen Kržić, Mislav Bezmalinović, Albert Nardelli, Danko Duhović, Joško Kreković, Vladimir  Moćan, Perica Bukić, Adrian Ježina, Dubravko Šimenc, Mario Budimir i Ante Bratić.

Nakon njega momčad je preuzeo Mišo Asić i sljedeće 1993. godine ponovio isti uspjeh protiv zagrebačke Mladosti. Ovo je svakako bila kruna uspjeha i to u vrijeme Domovinskog rata. Mlada hrvatska država dobila je veliko sportsko međunarodno priznanje zahvaljujući splitskom Jadranu.

U novijoj generaciji splitskog plivanja istakli su se: Tomislav Karlo, Ante Mašković, Miloš Milošević, Vanja Rogulj, Miroslav Vučetić, Ante Cvitković, Edita Grubišić, Nancy Lovričević, Dunja Pilić, Gordana Pilić, Natalija Pentić, Branka Sustić Dijana Kvršić i dr. Nastavlja se s mladim talentima Antom Zoričićem, Ivanom Antom Traljićem, a kod žena se nameću Mabel Sulić, Ana Grgić, Marina Dadić i dr.

U ovih 100 godina kluba, osim zapaženih uspjeha, osvojenih prvenstava i vrijednih rekorda, važno je istaknuti činjenicu da su generacije mladića i djevojaka na splitskom Zvončacu odrastali sa sportskim vrijednostima u zrele ljude. Mnogi od njih preuzeli su  odgovornost na svim područjima društvenog života, pridonoseći tako afirmaciji svog grada i Hrvatske.

Generalno Jadran je u svom dugogodišnjem postojanju imao sljedeće rezultate :

Državni prvak u plivanju od 1920. do 1941. g.

1927., 1928., 1929., 1930., 1931., 1932., 1933., 1936. g.

Državni prvak u vaterpolu od 1920. do 1941. g.

1923.  i 1939.g.g

Državni prvak u plivanju od 1945. do 2020. g.

1948., 1954., 1960., 1961., 1962., 1963., 1969., 1970., 1987., 1990., 1991.

Državni prvak u vaterpolu od 1945. do 2020. g.

1945., 1946., 1947., 1948., 1954., 1957., 1960., 1991. g.

Jadran je dao i svojih 15 sudionika olimpijskih igara: Veljko Bakašun, Mislav Bezmalinović, Filip Bonačić,  Marko Brajnović, Ivica Cipci, Ivo Giovanelli, Miro Mihovilović, Toni Nardelli, Vojko Pavičić, Veljko Radić (vaterpolo), a u plivanju: Ana Boban, Vanja Ilić, Janko Puhar,  Ante Roje i Veljko Rogošić.

Kroz  Jadran je prošao i veliki broj vaterpolista – olimpijaca koji su dio karijere proveli u splitskom klubu: Renco Posinković, Joško Kreković, Ognjen Kvržić, Siniša Školneković, Renato Vrbičić, Zdeslav Vrdoljak, Tino Vegar, Višeslav Sarić, Mile Smodlaka, Miho Bošković, Teo Đogaš, Josip Pavić, Ivan Buljubašić i Anđelo Šetka.

Klupski dom Baluni otvoren je 24. srpnja 1921. g. Ovaj drveni dom ležao je na betonskim stupovima.

 

Dvanaest vrsnih jadranašica iz 1929. g.: Romana Baumgartner, Olga Roje, Milena Kargotić, Ivanka Vranjican, Nevenka Godina, Čikara, Draga Knežević, Mira Senjanović Pavlović, Zdenka Radić Ivanišević i Pazinović.

 

Plivači i plivačice Jadrana po povratku iz Beograda 1928. g., nakon što su osvojili državno prvenstvo.

 

Uvala Baluni gdje je nakon požara izgrađena 1925. g. nova klupska baraka puno veća i ljepša.

 

Vaterpolisti Jadrana, državni prvaci 1939. g. Stoje slijeva: Vojko Pavičić, Branko Petrone, Filip Filičin Bonačić, Marko Brajnović – čuče: Vjeran Birimiša, Miro Mihovilović i Ivo Giovanelli.

 

Jadranovi vaterpolisti pobjednici Kupa europskih prvaka 1992. g., pojačani Pericom Bukićem i Dubravkom Šimencom.

 

Skakači u vodu u uvali Baluni. Skokovi su bili popularniji u razdoblju prije Drugog svjetskog rata. Na državnim prvenstvima istakli su se: Ante Pilić, Jure Mateljan, Mate Parić, Lena Novak, Zulejka Stefanini, Vilma Kraljević i dr.

 

Veljko Rogošić (20. srpanj 1941. – 7. kolovoza 2012.) jedan od najvećih Jadranovih plivača, sudionik Olimpijskih igra Rim 1960. i Tokyo 1964. g. Član je međunarodne Kuće slavnih vodenih sportova na Floridi od 1992. g.

 

Zimski bazen skromnih dimenzija 16 x 8 m. ipak je dao veliki doprinos splitskom plivanju. Bazen je otvoren 1952. g. i omogućio je treninge plivačima i vaterpolistima tijekom cijele godine. Zbog svojih skromnih dimenzija dobio je naziv „Kada“.

 

 Olga Roje (1908. – 1978.) Jedna od najboljih plivačica Jadrana. Višestruka prvakinja, reprezentativka i rekorderka.

 

Vaterpolisti Jadrana iz 1933. g.: Ante Senjanović, Ante Roj, Filip Bonačić (gornji red), Srećko Čulić, Zdravko Birimiša, Paško Kuzmanić (srednji red) i Ivan Majić (sjedi)

 

Pogled na uvale Baluni (lijevo) i Zvončac na desnoj strani fotografije. U ove dvije uvale stvarala se povijest Jadrana u ovih 100 god. postojanja.

 

Pogled na Jadranov kompleks bazena i klupske prostorije danas.

 

Izvori : Mario Garber, Svi Jadranovi ljudi 1920. – 2010.

            Duško Marović-Mihovil Radja, Povijest športa u Splitu 1918.- 1941.,  2006.

            Arihva Muzeja športa – Split (u osnivanju)