Ante Katunarić (Split, 11. 1. 1877. – 4. 4. 1935.)
Split je u svojem dugogodišnjem postojanju dao toliko zanimljivih ličnosti, kao malo koji grad u Dalmaciji. Jedan od njih je zasigurno slikar i svestrani sportaš Ante Katunarić. Rodio se u Velom Varošu blizu romaničke crkve Gospe od Soca. Otac Jakov bio je zemljoradnik dok se majka Lucija bavila domaćinskim poslovima. Obitelj je nosila naziv Domilija, a roditelji su, osim Ante, imali još tri kćerke. Osnovna škola koju je pohađao od 1886. do 1888. nalazila se u zgradi na Prokurativama. Veliku realku Ante je završio 1892. godine. Nakon završene srednje škole otišao je na Umjetničku akademiju u Rim. Nekoliko godina je živio u Italiji i družio se, između ostalih, s Emanuelom Vidovićem i Virgilom – Meneghellom Dinčićem. Nakon povratka u Split, neko je vrijeme živio kao boem i slobodan umjetnik. Kada se oženio i dobio djecu, bio je prisiljen potražiti stalan posao. Primljen je 1912. godine za asistenta na Velikoj gimnaziji u Splitu. Već sljedeće godine je promoviran u suplenta, a od 1924. postavljen za učitelja vještina (crtanje i lijepo pisanje).
U vrijeme njegova djetinjstva i mladosti bila su turbulentna vremena kada su se Split i cijela Dalmacija zajedno s Istrom borili za svoj nacionalni identitet. Nakon što su narodnjaci preuzeli vlast u gradu 1882.g. došlo je do naglog razvoja u svakom pogledu: gospodarskom, kulturnom, sportskom i dr. Dolaskom Hrvatske narodne stranke na vlast u Splitu se osniva 1893. godine prvo gimnastičko društvoHrvatski sokol. Među osnivačima spominju se: dr. Ivan Manger, dr. Ante Trumbić, Vicko Katalinić, dr. Josip Smodlaka i Jakov Siriščević, koji je bio i prvi učitelj gimnastike. Kod mladih se javlja sve veći interes za sport tako da se pri društvu osnivaju sekcije mačevanja, biciklizma, hrvanja, dizanja utega i nogometa.
Prema nacrtima inž. Kamila Tončića izgrađen je Hrvatski dom 1908. godine, koji je kasnije preimenovan u Dom Hrvatskog sokola. Zahvaljujući članovima sokola odigrana je 1903. u Trogiru i prva domaća nogometna utakmica u Dalmaciji. Velike zasluge za organizaciju ove utakmice imao je devetnaestogodišnji sokolaš – gimnastičar Ljubo Prijatelj. On se potrudio da nabavi prva pravila nogometne igre, a iz Beča je, preko trgovca Jakova Parića, naručio nogometnu loptu, zastavice i svirak. Njemu se pridružio i Ante Katunarić koji mu je pomogao oko nabave lopte kao i ostale opreme koja je bila potrebna za treniranje nogometne igre.
Splitski su sokolaši 21. lipnja 1903. brodovima Brač i Mosor otplovili u Trogir i priredili javnu gimnastičku vježbu. Pred mnoštvom publike na prostoru Travarica, nakon vježbi, odigrana je spomenuta nogometna utakmica, sigurno jedna od prvih u Hrvatskoj. Sokolaši su se podijelili između sebe na dvije momčadi. Jedni su nastupili u crvenim košuljama a drugi u bijelim majicama. Konačni rezultat je bio 1 : 1, a publika je imala priliku prvi put vidjeti ovaj čudni nepoznati sport. Sudac ove utakmice bio je Ante Katunarić. On je zajedno sa Emanuelom Vidovićem, Virgilom Meneghellom – Dinčićem, Ivanom Rendićem i Vickom Mihaljevićem krenuo dan ranije kako bi stigao sve to organizirati i označiti vapnom nogometno igralište.
Ante Katunarić bio je vrstan mačevalac. Ovu vještinu izučio je kod učitelja mačevanja i velikog rodoljuba Šime Vučića – Đakovića
Osim nogometa Katunarić je bio je veliki zaljubljenik mačevanja. Posebno se istakao u floretu kojeg je izučio kod učitelja mačevanja i velikog rodoljuba Šime Vučića – Đakovića. Prvi javni nastup imao je u srpnju 1901., zajedno s Andrijom Razmilovićem, Vladimirom Šorom i Josipom Malvićem, u dvorištu sokolskog društva (Vid Morpurgova poljana). Iako je bio hendikepiran time što mu je jedna noga bila kraća, istakao se i u drugim sportovima: hrvanju, biciklizmu, tenisu, nogometu, gimnastici, dizanju utega i dr. Jedan je od osnivača Šport kluba u Splitu 1909. zajedno s Fabjanom Kaliternom, Ivanom Gjinom Karamanom, Lucijanom Stellom, Grgom Anđelinovićem, Vladimirom Šorom i dr. Nakon što je osnovan nogometni klub Hajduk bio je njegov predsjednik od 1912. do 1913. Bio je i predsjednik biciklističkog kluba Split tijekom 1914. Svoj angažman u sportu nastavio je kao član Olimpijskog pododbora 1921. u Splitu.
Ante Katunarić je bio pravi gospodin, lijepo odjeven i šarmantan. U društvu se isticao svojom duhovitošću, svirao je klavir, harmoniku i violončelo. Uz to bio je i vrstan plesač. Družio se s mnogim poznatim Splićanima koji su se sastajali u to vrijeme u kavani Troccoli (kavana Central) i predstavljali intelektualni krug: Dinko Šimunović, Ivo Vojnović, Ante Tresić- Pavičić, Milan Begović, Rikard Katalinić – Jeretov, Božo Lovrić, dr. Ivo Tartaglia, Emanuel Vidović, Paško Vučetić, Branko Dešković, Josip Hatze i ponekad Ivan Meštrović.
Da bi stvorili pravu sliku kakav je bio Ante Katunarić možda se najbolje vidi u komentaru što ga je Božo Lovrić napisao 1916. u listuSavremenik : „ Iako šepav na jednoj nozi, u svoje vrijeme slovio je kao najbolji i najvratolomniji trkač na bicikleti. Jurio je razom obale mada se pedalj skrene, eto ga u more. Spuštao se niz široke stube, mada za dlaku zapne odmjerio bi ih koliko je dug i širok, ali i kao plesaču nije mu bilo para. Kakav šepavac? Kad smije trkati i plesati bolje od svih sugrađana. Laže tko kaže da je betežan, a ako istinu govori još gore po njega, jer dospije li u njegove šake neće mu ni dlaka da ostane cijela. U Splitu ga znade malo i veliko, staro i mlado i svaki se, bio pučanin ili vlastelin, otima za njegovo poznanstvo. Zovu ga „Zotto“, kad njega nema u društvu, a viču „ šjor Ante“ kad traže njegovu pomoć…“.
Osim sporta isticao se i svojim rodoljubnim stavom, pogotovo za vrijeme Austro-Ugarske vlasti. Bio je svestran u svom životu, te se uz slikanje bavio kiparstvom, grafikom, pisanjem i dr. U početku je slikao u ulju i tušu da bi se kasnije više posvetio tehnikama grafike posebno radierung bakrorezu s kiselinom crtajući na voštanom premazu bakrene ploče. Prakticirao je i tehniku puntasecca odnosno direktno crtanje na bakrenoj ploči. Znao je koristiti još tehniku monotipe gdje se boja direktno nanosila na ploču. U svojoj novoj kući na zadnjem katu uredio je svoj atelje sa svim potrebnim slikarskim alatima i pomagalima. Svoje slikarske radove uglavnom je izlagao na kolektivnim izložbama među kojima možemo spomenuti izložbu u Hrvatskom domu 30. rujna 1908. koja je doživjela veliki uspjeh i publicitet. Na izložbi umjetnika održanoj u zgradi Realke 1919. u organizaciji društva Medulić izlaže nekoliko svojih slika. Isto tako 1925. izlaže na Jadranskoj izložbi u gimnastičkoj dvorani Realke kao i foajeu Narodnog kazališta i dr.
U katalogu Duška Kečkemeta na talijanskom jeziku u Muzeju grada Splita navedena su i dva bakroreza Ante Katunarića pod nazivom La riva di Spalato durante la pioggia i La riva di Spalato di notte (aquaforte) iz 1920. godine. Osim pisanja, crtao je karikature, a bio je i urednik šaljivog lista Duje Balavac. Bavio se i književnim radom, te izdao tri knjige novela i soneta. Zanimala ga je i dramaturgija, tako da su mu neke komedije izvedene u splitskom kazalištu. U tome mu je svesrdno pomogao Mirko Korolija, a registrirane su i u recenzijama Lahmana B. Lovrića.
Kad bi bilo vrijeme od karnevala izrađivao je maske od gipsa na pozitivu i premazivao prirodnim bojama. Izradio je i dva bakroreza za kraljevski dvor obitelji Karađorđević, te bio odlikovan Ordenom jugoslavenske krune IV. reda. Svojom pojavom bio je zanimljiv, kao model, svojim kolegama umjetnicima ( Ivan Meštrović, Toma Rosandić, Jerolim Miše ). Svojim žilavim i koščatim rukama kao i karakterističnom fizionomijom bio je zanimljiv Mirkoviću, A. Zuppi i I. Tijardoviću.
U braku je bio sa Darinkom, sestrom svog kolege slikara Virgila Meneghella – Dinčića. S njom je imao četiri sina: Jakšu, Borisa, Hrvoja i Veljka, kao i kćerke: Jelvu i Sonju. Sinovi su, kao i otac, bili aktivni sportaši. Posebno su se istakli kao vrsni tenisači. Hrvoja možemo naći, kao vratara, na starim fotografijama vaterpolskog kluba Baluni (kasnije Jadran). Uz to, za vrijeme službovanja u Makarskoj osnovao je plivački i vaterpolski klub . Kako je bio arhitekt – tehničar projektirao je prvi zimski bazen iza kuće Ivanišević tvz. Kadu u Splitu. Njegov stariji brat Boris projektirao je dom Hajduka na Starom placu. Najstariji sin Jakša bio je daroviti tenisač ali je umro vrlo mlad.
Ante Katunarić je preminuo u Splitu 4. svibnja 1935., dva mjeseca nakon srčanog udara, za vrijeme predavanja u školi. Sahranjen je na splitskom groblju Sustipan.
Ante Katunarić ( 1877. – 1935. )
Ante Katunarić u svom ateljeu. Osim sporta bavio se slikanjem, kiparstvom, grafikom, pisanjem i dr. Bio je urednik satiričnog lista „Duje Balavac”
Kao svestran sportaš željan novih izazova letio je i na prvom hidro avionu koji se pojavio u Splitu. Vidimo ga skroz gore lijevo sa kožnom kapom na glavi
Hrvoje Katunarić – sin Ante Katunarića sportaš i arhitekta. Projektirao je nekoliko objekata, između ostalih i popularnu Kadu, prvi zatvoreni bazen u Splitu
Mercedes Simplex iz 1908. bio je u vlasništvu Ante Katunarića.
U Trogiru je dana 21. lipnja 1903. organiziran Sokolski slet splitskih sokolaša na kome je odigrana i jedna od prvih nogometnih utakmica na ovim prostorima. Kako bi sve bilo dobro organizirano, na svojim motorima, dan prije stigli su slijeva : Emanuel Vidović, Ante Katunarić, Virgihil Meneghello – Dinčić, Ivan Rendić i Vicko Mihaljević
Vježbe sokolaša na igralištu Travarica u Trogiru 21. lipnja 1903. Nakon vježbi odigrana je prva povijesna nogometna utakmica članova Hrvatskog sokola iz Splita.
