Profesorova omiljena jednadžba

Dostupnost knjige provjerite u katalogu 

Profesor matematike, genijalac, u prometnoj nezgodi koja se dogodila prije mnogo godina, povrijedio je mozak. Sjeća se svega što se dogodilo do trenutka nesreće, dok mu nakon toga sjećanje traje samo 80 minuta. Kako bi donekle normalno funkcionirao, njegova šogorica zapošljava mladu domaćicu koja  se treba brinuti  za profesora kojega nije zanimalo odakle je ona i čime se bavi u slobodno vrijeme. Zanimao ga je njezin broj cipela, datum rođenja, koliko je kilograma imala kada se rodila, a sve u svrhu čarobnoga svijeta matematike.

Domaćica je tada uplovila u čudesan svijet neobična čovjeka koji je svoju strast i ljubav prema matematici prenio na nju i njezina desetogodišnjega sina, kojega je Profesor nazvao Korjenko, po obliku njegova tjemena što ga je podsjećalo na znak za korjenovanje.

Matematičke priče koje je Profesor pričao rijetko su bile dosadne. „Kapriciozan“ karakter prostih brojeva koji su izvirali s lakoćom pod njegovim prstima, plijenili su njezinu pozornost, jer, brojke o kojima je govorio, imale su osobnost:

„Profesor je više od svega na svijetu volio proste brojeve. I ja sam naravno znala za njih, ali nikada mi ne bi palo na pamet da oni mogu biti i objekt nečije ljubavi. No koliko god bizaran bio taj objekt, Profesorova je ljubav bila prava. Volio je čisto, bezuvjetno, nježno; pomagao im kada je trebalo, a ponekad ih i milovao, ponekad i klečao pred njima; ali nikada se od njih nije odvajao.“

Profesorove lucidne misli zanimljive su, iskrene i pronicljive, kao npr.:

“Ljepota reda matematici upravo je u tome što od njega u svakodnevnom životu nemamo nikakove koristi“ ili „Bog postoji. Zato što matematika ne dozvoljava kontradikcije. No isto tako postoji i vrag. Zato što to ne možemo dokazati.“

Profesor je težio prema miru koji je  pronalazio u uzvišenim matematičkim jednadžbama.

 „On je uvijek tražio mirna mjesta... tražio je tišinu u koju ne dopiru zvukovi izvana, a ona se nalazila u njemu“.  

Dirljiv je za čitatelja ushit s kojim Profesor zagovara čistoću osjećaja prema djeci. Nekoliko redaka iz romana potkrijepit će sjajne misli izvrsne japanske spisateljice koje je  posvetila djeci (i odraslima):

 „Djetetova zadaća je rasti, a zadaća odraslih je posvećivanje pažnje djetetu, biti istinski zaštitnik malenih bića.“

 „Nema ničega ljepšeg od djetetova glasa na vratima: mama, stigao sam!“

 „Odnosio se prema Korjenku kao prema prostom broju. Budući da su po njemu prosti brojevi bili esencijalna priroda svih prirodnih brojeva, tako je i djecu smatrao elementarnom bazom na kojoj počiva svijet odraslih. Vjerovao je da već i samu činjenicu svog postojanja; što sada i ovdje, eto, postojimo, možemo zahvaliti djeci.“

Na kraju ove preporuke, ukratko:

Voljeli matematiku ili ne, čitanje ovoga romana prilika je da ju zavolite i uživate u čarobnom svjetu brojeva zajedno s prosječnom mladom ženom, malim dječakom i jednim genijalcem, koji  „kada nije znao što bi rekao, govorio je brojke, a ne riječi“.

Tijekom čitanja osjećat ćete suptilnu prisutnost Profesora, a njegova zaljubljenost u matematiku  i vas će zaraziti. Zbog njega ćete uvidjeti istinsku ljepotu jednadžbi i brojeva, ali i spoznati nezamjenjivu vrijednost odnosa povezanosti i povjerenja među ljudima.

Sve to čini ovaj roman lijepim i vrijednim čitanja.

Vesna Jukić-Oštrek, dipl. knjižničar