Prisjećanja malog Splićanina III - Večeri u luci

Večeri u  luci

Za ljetnih večeri šetnje s ocem po gradskoj luci bile su prava svetkovina. Privlačila ga lučka živost: utovar-istovar robe, iskrcavanje-ukrcavanje putnika i prtljage. Užurbani, uvijek znojni gradski nosači sa srebrenim brojem na kapi bučno su gurali nakrcana kolica.  Uz sami obalni rub postojale su tračnice po kojima je manevarska parna lokomotiva dovozila i odvozila teretne vagone.

Opijali ga prodorni mirisi raznorazne trgovačke robe. Svaki je parobrod, osim po dimu, pari i lancanama vonjao i dodatnim mirisima. Naročito ga uzbuđivalo promatrati trenutak isplovljenja. Odjednom bi se začula pojačana tutnjava parnog stroja, iz dimnjaka bi prokuljale grudve crnog dima, a more se pod krmom  uzvrtložilo, zapjenilo...

Mala, žuto obojena zgrada Putnikova ureda nalazila se na početku glavnoga gata. Rado se ljuljao na odloženim priručnim rampama. Imale su po sredini  dva  kotača: velika, srednja ili mala, ovisno kojem su tipu broda bile namijenjene. Lučki radnici dovukli bi ih do otvora na boku kako bi se  putnici mogli bez opasnosti iskrcati / ukrcati. Vlastitom težinom uspijevao je prevagnuti one manje koje bi zvučno udarile o pod. Za pokrenuti veće, nagovarao bi oca neka se i on popne! Na kraju tog gata od nedavno se nalazio eliptični stilizirani kameni svjetionik s natpisom. Bio je podignut  u znak sjećanja na iskrcaj trupla kralja Aleksandra dopremljena razaračem Dubrovnik nakon atentata 1934.  u Marseilleu. Tu su pristajali  veći putnički brodovi brzih pruga, sve neobičnih imena: Karađorđe, Prestolonasljednik Petar  s dva crvena dimnjaka, Kralj Aleksandar sa žutim širokim dimnjakom - taj mu se činio najljepšim! Zatim: Oplenac, Šumadija, Kumanovo te Bakar, Rab, Šipan, Sarajevo... Nekoliko puta godišnje na lukobranu bi se pojavili i oni najveći namijenjeni kružnim putovanjima po Mediteranu: Kraljica Marija i Princeza Olga. (Poslije će shvatiti da se imenima većine tih parobroda zapravo veličalo  srpsku dinastiju Karađorđevića. Tada još nije mogao znati da su im pređi zapravo bili obični skorojevići, da im je rodočelnik bio svinjar, a da turska riječ kara, znači crni!) Povremeno je uplovljavao i talijanski motorni brod neobična dimnjaka Morosini, koji je, kako su mu pričali, u kanalu nedaleko Biograda godine 1930. namjerno pramcem proburazio Karađorđa. Rijetko bi se ispred luke nakratko zadržali i talijanski prekooceanski ljepotani Oceania i Saturnia. Tek toliko da ukrcaju desetak iseljenika za Amerike. Imao ih je na obojenim razglednicama koje mu je poklonio očev znanac iz pomorske agencije koja se nalazila na uglu Marmontove ulice i Francuske obale.

Preko puta glavnoga pristana, iz Kavane Pejković, dopirali bi zvuci zabavne svirke, ponekad i nostalgični glasovi pevaljki popraćeni udarcima defa. Navratili bi i do susjednog željezničkog kolodvora. Na peronu bi zatekli zagrebački ili beogradski brzi vlak spreman za polazak. Zagledao se u lica preplanulih putnika na vagonskim oknima, a s bijelih pločica obješenih o bok pojedinih vagona sricao nazive  gradova: brno, prag, budapest, wien... Divio se moćnim lokomotivama iz kojih su pišteći izbijali mlazovi  pare. Pričekali bi dok prometnik s crvenom kapom na glavi podigne palicu s pločicom i dade znak za polazak. Prokuljao  bi bijeli oblak, začulo  uzastopno  snažno šištanje i veliki bi se teški kotači pokrenuli. Gusti, crno-sivi dim oštra mirisa posuo bi ih zrncima pepela i vodenim kapljicama.

Povremeno bi prošetali sve do Dige (lukobrana) koji je uvijek bio zatrpan hrpama ugljena (za opskrbu brodskih kotlova), raznim punim vrećama, škrinjama, bačvama, gredama, daskama… Tu su se na tračnicama  uzdizale i tri visoke dizalice za utovar i istovar većih teretnjaka. Batelanti  zaštićeni preko glave i ramena rasporenom  vrećom, često su i navečer iskrcavali ili ukrcavali terete s brodova i željezničkih vagona.

Prolazeći pokraj gata na kojem se upravo zidala nova Carinarnica sjetio bi se nesretna događaja o kojem se govorilo danima. Stari ribič koji je tu običavao  pecati, jednog je predvečerja želio smiriti tek ulovljena špara. Nespretno mu zagrizao glavu,  ribica se trgnula, kliznula u grlo i zatvorila dušnik. Uzaludno ga pokušavaše iskašljati… Ugušio se u teškim mukama na očigled zbunjenih promatrača.

Pozornost su mu privlačili i ratni brodovi: pokoja domaća torpiljarka ili minolovac koji bi s vremena na vrijeme  doplovili. Navraćao je i neobični   brod  Zmaj, a uz njega podmornice Hrabri i Smjeli. Međutim pravo uzbuđenje predstavljali su dolasci stranih eskadri: američke, engleske, francuske. Do desetak velikih svjetlo-sivih ili plavo-sivih lađa sidrilo bi pred lukom. Neke se moglo i posjetiti. Duboko mu se usjekao u pamćenje obilazak golema bojnoga krstaša HOOD, tada najvećeg ratnoga broda na svijetu. Bilo je to početkom rujna 1937.  S Rive su ih prevezli  barkasom mornari koji su imali bijele kape obrubljene tamnoplavom vrpcom na kojoj je zlatnim slovima pisalo HMS HOOD. Kad su stigli pod divovski brod činilo mu se da je nad njim čitavi grad. Dugo su se penjali uza siz i onda se zatekli na prostranoj palubi podno dugih, debelih topovskih cijevi. Zavirili su i u unutrašnjost topovskih kula, vidjeli posebno dizalo kojim su iz duboka spremišta automatski stizale teške granate. Iznenadilo ga kad je vidio da na krmi nosi čak i hidroplan! Kroz strme stepenice spustili su se u unutrašnjost i zatekli se u prostranom hodniku oivičenom manjim prostorijama: kantina, kapelica, kino-dvorana, mali dućani-radionice. Naročito pamti trafiku-knjižaru koja je intenzivno  mirisala po nekom finom, njemu do tada nepoznatom duhanu. Tu su kupili  suvenire, među ostalim i plave  olovke s natpisom HMS  HOOD.  Iduće godine kad je krenuo u prvi razred osnovne škole, kolegama se hvalio: "Bio sam na HOOD-u!" te ponosno pokazivao olovku. Problem je bio što im nije znao razjasniti što znače ona prva tri slova. Mnogo kasnije saznao je da je  to skraćenica od  Her Majesty's Ship (Brod Njegova Veličanstva). Posjet slikovitom bojnom krstašu toliko ga je  opčinio da je počeo iz novina i ilustriranih tjednika izrezivati slike velikih ratnih brodova te ih  lijepiti u posebnoj bilježnici tvrdih korica...    Poslije je  saznao da ga je potkraj svibnja 1941. njemački bojni brod Bismark dobro ciljanom salvom  sunovratio  u plave dubine  sa svih 1400 članova posade - spasila su se tek trojica! Činilo mu se nemogućim kako je  divovski brod mogao potonuti u samo nekoliko minuta. Ipak, bilo je tako: granate su pogodile središnji, jedini nedovoljno oklopljeni dio krstaša i prodrle u skladišta streljiva te je uslijedila opća eksplozija. Dugo vremena u snovima mu se javljahu pojedinosti  posjete Hoodu, a poput priviđenja i upamćena  lica  pojedinih engleskih mornara...

Zaljubljenost u brodove i more donekle duguje i ilustriranom, grafički veoma privlačno opremljenom, mjesečniku Jadranska straža na koji je otac bio pretplaćen. Nestrpljivo očekivaše svaki novi broj. Oduševljavao se dodatnim stranicama feljtona o pomorskim bitkama i gusarima ilustriranima crvenkasto-smeđe toniranim  crtežima A. Maurovića. Jedino ga zbunjivaše zašto su pojedini članci i pjesme  otisnuti ćirilicom koju je jedva uspijevao odgonetati... Svoju prvu plovidbu doživio je na omanjem bijelom parobrodiću nakrivljena crvena dimnjaka po imenu Kvarner koji je održavao dnevnu liniju Split-Kaštela-Trogir. Njime su ga odvezli u posjet rodbini u Kaštel Štafiliću. Bio je to po njega veoma uzbudljivi svečani trenutak! Lađa se lagano ljuljala, a paluba podrhtavala od udaraca glomazna stroja. Kad su zaplovili iz dimnjaka  navrle  vodene kapljice i čađa. Kroz rastvorene željezne poklopce  zavirivao  odozgo u utrobu strojarnice iz koje je  dopirala vrućina i zadah mazivog ulja. Pažljivo se kretao palubom pridržavajući se ograde. Vrijeme je bilo lijepo i nisu ulazili u mali salon na krmi. Vratiše se iste večeri s košaricom grožđa i demižonom vina, ali po silasku s Kvarnera morali su financu (porezno-carinskom stražaru) platiti nekakvu 'trošarinu'! Uzalud se otac bunio i govorio da su to proizvodi iz njegova vlastita vinograda...

U malom perivoju podno južnog zida nekadanjeg Lazareta, između zgrade Režije duhana (porušene u anglo-američkom bombardiranju 1944.) i Lučke kapetanije nalazila se manja vrtna restauracija Čiko gdje bi ga u iznimnim prigodama odveli na  specijalitete s roštilja. Sa zapadne strane Kapetanije, ispred prizemnica u kojima su poslovale  Carinarnica i Zapovjedništvo  mornarice, odmaralo je nekoliko gradskih kočija. Tu je oštro  zaudaralo na konjski urin i svježu balegu. Dobrano ostarjeli konji olakšavali se čekajući da ih kočijaši pokrenu put novih odredišta. Dobro je zapamtio prvu prigodnu vožnju do kuće na Marjanskoj cesti! U početku mu se sviđalo lagano ljuljuškanje i topot kopita. Nosnice mu draškao vonj konjskog znoja... Ali, na početku uzbrdice kod crkvice sv. Mande,  uskomešalo mu se u želucu - valjda i od  sladoleda! Nije se mogao suzdržati: tekućina što je nadirala, odjednom je buknula iz nutrine...  Kočija je srećom bila otvorena tipa (landau), pak se olakšao preko ruba vrata. Kad su se konačno iskrcali ispred Vile Ljerke, još mu  se vrtjelo u glavi. Poželio je da više nikada ne sjedne u to konjsko prometalo!

Preko puta Kapetanije među jedrenjacima u mandraču ljuljuškao se na stalnom vezu glomazan trabakul s nadgradnjom na palubi. Na ulazu je bio  istaknut natpis: plati pet, pij po volji!  Tamo su navraćali  pijanci i ostali prijatelji dobre kapljice. Njihov rođak, barba Šimun, uvijek je govorio da su tu sva vina prvoklasna... Malo dalje, ispred zapadnog krila  pročelja Dioklecijanove palače, bile su privezane puljiške bracere s isturenim tezgama na kojima se nudilo južno voće, crveni luk, sočiva i oslikana grnčarija. Uokolo njih plutala bi pokoja trula naranča, limun, kapula, često i crknuta pantagana naduta trbuha. Gledajući prljavštinu kako se ljuljuška na valovima obuzimala ga mučnina...

Posred Rive, ispred glomazne zgrade takozvane Jadranske (pa Srpske banke) osebujni kolporter, ruski emigrant Abramov, promuklim je glasom izvikivao: Politika, Vreme! Pedesetak metara  dalje pred Kavanom Muljačić, sićušna starica zvana Ane-Mačekova, nudila je večernje izdanje splitskog Novog Doba i zagrebačkih Novosti. Proslijedili bi do Fontane ispred koje je bilo parkirano pet-šest taksija, prošli mimo Bellevuea i zaputili se prilično mračnim i pustim uličicama Veloga Varoša (Sinovčićevom, Križevom, Milićevom) put kuće na Marjanskoj cesti. Plavkaste plinske ili žućkaste električne svjetiljke bile su rijetke. Bojeći se mraka, čvrsto bi stiskao toplu očevu ruku…

Frano Baras