Morpho amathonte

Autor: Nada Topić

Dostupnost knjige provjerite u katalogu

Književnica Nada Topić do sada je objavljivala poeziju, slikovnice, lirsku prozu te kratke priče. 
»Morpho amathonte«  njezin je roman  prvijenac čiji naslov nosi naziv  rijetke vrste plavog leptira koji u romanu postaje simbolom intimne potrage i kontemplacije:
 »Morpho amathonte. Plavi san. Otac ga je tražio godinama. Imao je bezbroj fotografija koje su ga prikazivale u različitim položajima. Krila su mu s gornje strane bila plava, a s donje smeđa s crnim velikim točkama. S očima. Kad raširi krila, onda je nebo, a kad ih sklopi, zemlja. Nebo. Zemlja. Nebo. Zemlja. Kad je napokon stigao u maloj kartonskoj kutiji koja je doplovila s drugog kontinenta, raspao mu se u rukama. Ostao je samo plavi prah na njegovim prstima. Godine čekanja i samo prah razmazan po mokrom licu. Zemlja. Sve što je lijepo propada.«

Mjesto radnje romana je mali pariški lokal »L’Amitie« (Prijateljstvo), u kojemu se isprepliću razne životne priče živopisnih likova. Lokal je poznat po tome što vlasnica Yordana uspješno i bez naplate namješta iščašene kosti, a uz to liječi i duše, jer u svoj kafić prima žene koje su na trenutak izgubile vjeru u život i njegov smisao. Te nesretne žene ostaju tu neko vrijeme, a čim zaliječe dušu kreću dalje nadahnute dobrotom i razumijevanjem na koje su naišle. 
Roman je podijeljen u šest dijelova od kojih svaki ima zasebnog pripovjedača, odnosno pripovjedačicu. Priče su lucidno osmišljene i pedantno povezane te čine poetski-pripovijedni vijenac koji zrcali suvremeni trenutak obilježen migracijama, multikulturalnošću, ali i (vidljivim i nevidljivim) nasiljem. Ispisan je u više različitih glasova koji tragaju za srećom i ljubavlju te  pokušavaju pronaći način da se oslobode mjesta u kojemu su zapeli. 
Pokretač radnje je traumatsko iskustvo, gubitak, osjećaj nepotpunosti u identitetu likova.
Ozbiljne, „teške“ teme autorica obrađuje lijepim, poetskim jezikom u lirskim proznim minijaturama. Povezuje suvremene teme s tradicionalnim motivima. Dramatične priče likova ispripovijedane su na dojmljiv način, pršte emocijama, neočekivanim epizodama te stalnim izmjenama dobra i zla u kojima, uglavnom,  pobjeđuje ono pozitivno. 
Minuciozan stil, karakterističan za cijeli autoričin opus, kojim tekst lišava suvišnih riječi, nepotrebnih stilskih figura, a istovremeno izaziva raskošan, snažan doživljaj, plijeni pozornost u čitatelja. Nada uspješno balansira između odabranih motiva - traumatskih iskustava likova i koncizne, na oko ležerne, forme koja u čitatelja stvara prividan dojam lepršavosti. 
Elegantno ispisanim pripovijetkama objedinjenim u romanu »Morpho amathonte«, autorica, zapravo, otvara čitateljima mogućnost i potrebu za pomnijim razmišljanjem o čovjeku i životu. 

Na kraju ove preporuke, UKRATKO:

Lako čitljivim, poetskim, gotovo lepršavim stilom, u svega 145 stranica,  autorici polazi za rukom dodirnuti neke od najkompleksnijih problema današnjice.Tražeći smisao i identitet, zadire u samu srž čovjeka koji svoje istinsko „ja“ može spoznati samo kroz prihvaćanje i jasno viđenje „drugoga“. Ovo je jedna od onih knjiga koju želite čitati polagano, poput poezije, kako biste prolongirali kraj i što dulje uživali u čitanju. 
Roman »Morpho amathonte«  posveta je čovjeku kojega autorica suptilno potiče da promišlja o krhkosti i prolaznosti svijeta i čovjeka u njemu:
 „U vodi sve izgubi težinu. U mojim očima sve oteža. Postane zeleno i mutno. Kao Seine, kao san.
Sve što sam ikad doživio, riječi koje sam izgovarao, ljudi koje sam susretao, krajolici kojima sam se divio. Kamo su nestali? Gledam Seine kako teče noseći brodove i ljude kao da su od papira.
Ostaju samo glazba i zaborav.
U svemu postoji melodija. U disanju, u pokretima tijela, u riječima, u drveću, u rijeci, u predmetima, u sjećanju, u mrtvim leptirima u staklu. Treba je čuti.
A tako je malo vremena. Tik-tak, tik-tak, tik-tak. Za bilo što...“

ULOMAK iz romana koji sam izabrala za Vas:

„Kad sam bio dječak, Bog je živio u mom prozoru. Bio je plavi trokut neba koji bih ugledao čim bih se probudio. I od kojeg bi mi tijelo zadrhtalo od ugode. Kad bih izašao na ulicu, Bog bi se premjestio u krošnje stabala i mahao mi srebrnim listovima.
Poslije je bio sve dalje. Preselio se u crkve, u knjige, u daleke zemlje i ljude.
Kako je to bilo davno.
Njegovo lice je uvijek bilo drugačije-
I dah.
Prvo je bio toplina dojke, mlijeko, nebo, pa vjetar. Jednom je bio žena koju sam volio. Prelijepa žena čijeg se imena više ne sjećam. Koga sam volio? Nju ili Njega?
Ne znam.
Rat je brao ljude kao što djeca beru cvijeće na livadi. Tako sam je izgubio. Nju ili Njega? Ni to ne znam. Možda je ostao bez glasa. Ili je govorio, a ja ga nisam čuo od zavijanja sirena, od metaka, od bombi, od ljudskih krikova, od tišine zgarišta.
Više ga nikad nisam vidio, ali ponekad mu čujem glas. U struganju lišća koje vjetar gura ulicama, u gaženju snijega, u lomljenju suhe travke, u plaču djeteta, u udarcima kiše o prozorsko staklo.
U jednom „r“ u „merci“ što šumi s topolama.
Postoje zvukovi koji se ne mogu ni s čim usporediti.
Melodija.
Po tome znam da je preživio.

Sad šutimo obojica.
Iako, nikad nismo prestali razgovarati.“

Vesna Jukić-Oštrek, dipl. knjižničar

KALENDAR DOGAĐAJA