Prisjećanja malog Splićanina IV: Čarolija starih dućana

Osim rekreativnih  popodnevnih šetnji s ocem, pamti i jutarnje obilaske  gradskih ulica s majkom. U njegovom 'malom starinskom svijetu' još uvijek žive slike i mirisi davno  zaboravljenih  splitskih dućana  i  dućančića od kojih  su neki  vukli  porijeklo  iz 19. stoljeća...

       Dok bi silazili s Marjanske ceste niz Veli varoš   najprije bi zastali na Stagnji  (raskrižje Križeve  i  Kamenite)  pred  butigicom Stare Zlodrinice. Ta minijaturna trgovina mješovite  robe  - danas  bismo  rekli mini-market -  bila  je  krcata  tajanstvenih  polica, ladica, vreća i  vrećica,  bačava  i  bačvica,  četvrtastih  i    okruglih limenki. Na dovratku je visio bakalar,  haringe  i  neizbježni  snopić  luća  (iverci   smolaste   borovine   za    potpaljivanje vatre, tada još nije bilo električnih štednjaka!).    Pričinjalo mu se kao da  je  debeljuškasta,  razgovorljiva  starica  i  njena kamena kućica s dućančićem izniknula  iz  neke  Andersenove  priče.

Sedamdesetak koraka niže na lijevoj strani ulice nalazio  se  drugi, njemu  privlačniji  dućan:   tzv. Fra-Ivanovice, zapravo prodavaonica bombona,    slastica  i bezalkoholnih pića.  Vlasnice su bile dvije  postarije sestre, uvijek šutljive i pomalo namrgođene. U odnosu na Zlodričin  izgledao je raskošno, ali  opet  prašnjavo  i  starinski. Ogledala, mramorna  tezga, bijelo obojena drvenarija, a na  policama debele staklenke s masivnim čepovima ispunjene bombonima. Njihov specijalitet  bili su cukardeorzo, svileni bomboni, veliki raznobojni dolari te u zlatni   staniol umotani čokoladni dukati. Na tezgi uz blagajnu nalazio se tzv. Mačak u vreći,  kutija s mnoštvom  rupica na poklopcu u koje se ubadalo malim šilom. Pri ubodu ispadale su raznobojne  kuglice, a svaka je predstavljala izvjestan dobitak u naturi.

 Sasvim na dnu, zapravo na početku  Križeve ulice, nalazio se gurmanima dobro poznati Buffet  Hrboka. Njegov dobroćudni, rumeni i predebeli vlasnik Šjor Ivo, povratnik  iz  Amerike bio je  živa reklama svojih specijaliteta: prvoklasnog pršuta, kuhane šunke, sireva te nezaboravnih ljutika,  kapulica  i  kapara  u kvasini. Šjor Ivo je  ujedno bio i vlasnik Vile Ljerke u kojoj se on rodio.

       Preko puta, do dvorišnog ulaza kuće Lisičić,  poslovala je danas zaboravljena ljekarna K  Sv.  Križu.  Obrisi ostalih nekoliko dućana uvijek prometne varoške ‘arterije’ izblijedjele su mu iz pamćenja.

       Za  razliku  od   današnjih   slastičarnica   koje su po  interijerima bezlične i konfekcijske,  nekadašnje  su bile  raznolike, a svaka  je nosila  osobni pečat vlasnika. Često bi posjetili  slastičarnicu Šabić u prizemlju zgrade Nakić na dnu Pjace. Malena,  sva  u bijeloj drvenariji, mramoru i kristalnom staklu, ukrašena ogledalima, slikama i skulpturama, imala je i dva-tri stolića. Blistala  je od čistoće. Dostojanstvena udovica i njena crvenokosa, uvijek blijeda i pomalo sramežljiva nećakinja  ljubazno  su   dočekivale  mušterije.  Bile  su   na glasu njihove krempite, krokanti,  crni  kolači,  kotonjada,  o tortama da i ne govorimo...

Prisjeća se i  pašticerije Nutrizio. Njen  uvijek vedar i na  šalu  spreman vlasnik  za svakoga je imao pokoju duhovitu primjedbu ili  pričicu.  U  gradskim novinama o blagdanima ovako je reklamirao  svoje specijalitete:

       "Mandulata  najboljeg,  pašte,  torte  i  sve  slakusarije, bonboni,  panduleti  itd  za  Božćične  svece  vaja  vazet u  Pašticeriji ŠPIRA NUTRICIA, blizu hotela Salonae ili Svetoga Mijovila"

Braća Kesić u modernoj slastičarnici Ispod ure (nekoć u  prostoru propugnaculuma)  uz ostalo  nudili su: mandulat  medeni, voćni ili čokoladni, također kugluf, preznitz te  kolače  medene  i kolače za prošek! Do njih, na uglu - nasuprot prodavaonice cipela Bata – poslovala je i minijaturna  slastičarnica Svirčić.

 Za ljetnih dana ponekad bi navratili u novotvorenu  sladoledarnicu Frigor u Marulićevoj ulici. Tamo  su  u staklenim peharima posluživali veoma ukusne ledene specijalitete popraćene hrskavim štapićima. U prolazu osobito su mu primamljivo mirisali topli krafeni  kod  Sunka na Dobriću ili Cvijetića na Obrovu. Postojale su i dvije tzv. bombonijere (kao današnji Kraš). Prvorazredno opskrbljena Sana  na Dioklecijanovoj obali,  karakteristična  po izloženim   velikim oslikanim limenim kutijama  bombona 505 s crtom i onih Bizjak-keksa.  U Ilićevom prolazu poslovala je elegantno opremljena,  ali  manje posjećivana Bombonijera Vera.

       Ipak, njega su  daleko više privlačila   dva dućančića: Sve po sedam i Žudinka. Doživljavao ih je  poput  Ali-babine pećine! Zaista, nigdje  toliko  dječje radosti   u tako malenom  prostoru. Teško je opisati što  se u njima sve prodavalo.

       Čuvena Žudinka nalazila se u prizemlju  stare  kuće do  ulaza u palaču Milesi, a Sve po sedam (Mento Altarasa) po sredini  Bosanske  ulice.  Oba su spadala u  kategoriju  tzv.  bazara koje se tada službeno nazivalo Trgovine nirnberškom robom. Roditelji su ih radije zaobilazili, jer  je   bilo nemoguće od njih odvratiti dječju pozornost. Lukavi vlasnici, osim u izlozima, izlagali su pokoju igračku i na  dovratnicima.  Da  bi što bolje iskoristili skučeni prostor, vješali su ih  i  po    stropu. Tajna njihovog uspjeha bila je  u tome  što  su  nudili    ponešto za svačiji džep. U   danima   Sv. Nikole, Sv. Luce, Božića u njima je bilo kao u košnici.  Svake  godine pojavio bi se po koji novitet maštovitih mehaničkih igračaka. Dobro pamti: pijanog mornara, majmuna s bubnjem, ali  i minijaturni  parni  stroj  te kino-projektor  na    bateriju sa setom filmova zalijepljenih u  krug.  (S  njime će poslije u zamračenoj drvarnici priređivati  projekcije za prijatelje  iz  susjedstva,  a   ulaznice    naplaćivati u bombonima ili franjama!) Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata pojavili su se i  tenkići s bijelim gumenim gusjenicama, koji su  kad bi ih se navinulo  puzili  i iskrili iz topića...

    Također ga privlačio i dućan Bonjolo smješten na dnu Pjace. Iako je vlasnik prodavao radio-aparate,  gramofone, ploče i muzičke instrumente, ujedno je nudio i veliki izbor  prekrasnih višebojnih franja tzv. bonjolki ili beskrajnica...  Po velikom izboru društvenih igara bila je  poznata ukusno uređena, knjižara-antikvarijat  Napredak po prezimenu vlasnika popularno  zvana  U  Lockog. Nalazila se  u prizemlju zgrade Croatia  na početku Sinjske ulice. Imala je i malu drvenu galeriju. Tu su mu  kupili  Čovječe ne ljuti se, Konjske trke,  Crnog Petra, ali i  ilustriranu knjigu Emil i detektivi koju je s užitkom prečitavao.

       (Napomena:  Mali je Split  1941. imao jedanaest  (!)    knjižara i papirnica: R. Altaras, Bojanić i Peroš, M. Grabovac,    Hrvatsku knjižaru, F. Lhotsky, I. Makjanić, G. A.  Milisich,    Morpurgo, I. Nikolić, M. Petrošić,  Vitturi  i  Kolina.  K  tome    i dobro opremljene trafike-papirnice:  M.  Akelić,  K.    Baković,  A. Foretić,  V. Jurić,  A.  Macanović,  B.  Murvar,  F.   Ozretić,  A. Paut,  F.M. Petrikov,  R.  Papo,  V.  Šafranek i  Z.   Schonauer.) 

       Kad bi prolazili Pjacom ponekad  bi navratili u nedavno otvoreni buffet  Automat u kojem su  super-moderni uređaji - dopremljeni iz Amerike -  nakon ubacivanja novčića posluživali razna pića, slastice ili sendviče, Majka bi mu priuštila malinovac ili bublicu sa šunkom. Sjeća se da je jedne večeri - dok je tek  otkrivao velika slova  - uspio na opću radost roditelja sričući pročitati  svijetleći natpis  A-U-T-O-M-A-T.

       U Zadarskoj ulici pozornost mu privlačio dućančić  gurmanskih  specijaliteta  Aeroplan, jer  je u njemu sa stropa visjela obojena maketa  zrakoplova.  A, bilo mu je nelagodno i gadljivo pogledati u izlog  susjedne ljekarne Tocigl  –  na uglu Zadarske  i Šubićeve   – u kojem su blistale staklenke  s pijavicama i  mišićima. Vjerovalo se da pijavice pomažu kod visokog tlaka, a ulje od bijelih mišića da ublažuje bolove u uhu…       

       U Krešimirovoj osim velikih prodavaonica Bate, P&M Bonačića te drogerije Ratković (u prizemlju palače Cindro) pamti i minjaturnu jedinu prodavaonicu  kišobrana Fiorini, staru više od sto godina…

       Tada se običavalo  govoriti: “Ovo smo kupili u Božića, Bonačića, Jurašina, Mitrovića, Dobijaša”… Ili “Potraži u Mikačića, Cukrova, Save, Zorice i Raića”… Ili “Možda nađeš u Bužančića, Brajevića, Krstulovića”. Sve su  to bila prezimena   vlasnika    poznatijih prodavaonica mješovite robe, suhomesnatih proizvoda, željezarije, tekstila,  rublja u užem gradskom središtu. Iako su  poslije  1945. svi dućani odreda nacionalizirani, Splićani su njihove stare nazive  koristili još godinama.

       Da bi mogla u miru – bez njegovih zanovijetanja – obaviti sve potrebne nabavke, majka bi ga ponekad ostavljala kod  oca, koji je bio knjigovođa  u Zadružno gospodarskoj banci.  Ta je banka poslovala na prvom katu palače Milesi.    Dobro se sjeća  prostrane središnje dvorane s dva pulta, visoke glomazne čelične blagajne i nekoliko  tzv. amerikan stolova. Mliječno-bijelo ostakljena vrata ukrašena brušenim cvjetnim motivima  vodila su u susjedne sobe. Mnogo kasnije shvatit će da se banka zapravo nalazila u  tada još sačuvanim prostorijama  nekadašnjeg čuvenog splitskog  Plemićkog kasina (Casino nobile).

       Privlačili ga raznorazni uredski predmeti: pečati, bušilice za spise, ručno računalo, kopirni karbon-listovi, pečatni vosak, a osobito pisaći strojevi. Tamo je rano  počeo 'kljuckati' po  tipkovnicama stare četvrtaste underwoodovice i novijeg glomaznog remingtona s dugim valjkom. Kada bi mu dosadilo,  s prozora  je preko uskog  balkona promatrao jutarnju živost oko Marulićeva spomenika. Odozdo dopiraše izvikivanje prodavačica, žagor kupaca i prolaznika te  mirisi  po tezgama  izloženog  voća...

Frano Baras