Umjetnički iskaz Stanislava Habjana proteže se kroz dizajn, književnost, likovnost i izvedbenu praksu pri čemu se njegova stvaralačka kreativnost ne iscrpljuje u jednom polju da bi prešla u drugo, već kao da se sve osi oko kojih uspostavlja svoj izričaj isprepliću i nadopunjuju.

Čini se da umjetnički rad koji autor stvara proizlazi iz snažne kreativnosti i potrebe za stvaranjem – unutarnje motivacije, stvaralačkog impulsa koji ne priznaje osrednjost, već svakom tekstu, izložbi ili izvedbi pristupa s radošću, energično i strastveno. Devet je godina prošlo od Stanislavove prve izložbe u Prozorima pod nazivom „Uzmi, čitaj!“ do trenutačna naziva „Pjesma mladom umjetniku”. Objema je zajednički tekst kao baza oko koje autor gradi intimistički ambijent. Uronjen u sadržaj, precizan u formi i izvedbi, konceptualno i dizajnerski zaokružen. 

Izložba „Pjesma mladom umjetniku“ posveta je i oda čitanju, strastvena argumentacija da je čitanje ne samo važno, već uzbudljivo, intrigantno i, u biti, jednostavno. Osmišljena za galeriju koja svoj prostor dijeli s knjižnicom, njezin se narativ isprepliće s oba polja, oslabljujući granice do njihova potpunog rastakanja. Naime, naslov izložbe ujedno je i naslov autorove pjesničke zbirke, a postav u cjelini premrežuju tekstovi – izbor iz Stanislavove poezije i vizuali s citatima autora koje voli, većinom izdvojeni iz pisama i razgovora ili bilježaka citiranih pisaca. Vizuale čine kolaži fotografija i teksta, pri čemu crni prostor prekriva veći dio fotografije stavljajući naglasak na tekst kako bi „tema tajne, podteksta, skrivenosti, onoga što sami zamišljamo, bila zapravo to što svaka od slika prezentira.“[1] Postavljeni u prozore, poziv su na čitanje, na zaboravljanje obveza, zaustavljanje vremena, navodeći prema mogućnosti da se upravo tu, zasigurno, nalazi nešto i za nas – što će nam se svidjeti, što će nas osvojiti, u čemu ćemo uživati. Moguće je zamisliti čitatelja/icu Knjižnice kako svoju potragu za tekstom započinje upravo ispred galerijskog izloga, slijedeći fotografsko-tekstualni friz, da bi ulaskom u prostor čitanje nastavio/la sa slikama-pjesmama izdvojenima iz zbirke i postavljenim u prozore, ali okrenute prema unutra. Nakon toga, njegov/njezin put se intuitivno nastavlja između polica s knjigama, pri čemu je vizura sada možda izmaknuta, zavedena viđenim, zaražena pročitanim. Nagovoreni na čitanje, ušli su u dijalog, a on je autoru beskrajno važan. Potaknuti razgovor – stvarni i imaginarni – preko slika, ambijenata, pisama, tuđih i vlastitih tekstova obilježje je njegove prakse u cjelini. Navedeno se prepoznaje i kada fotografije iz svog osobnog arhiva povezuje s rečenicama autora iz „vlastitog“ književnog kanona, kao i kada galeriju u knjižnici još jednom izabire kao mjesto za izložbu.