Lokacija: Središnja knjižnica / Atrij / 16. 11. - 7. 12. 2021.
ODRASLI

Izložba Maje Miškov, "Kartoline"

Izložbe

Otvorenje izložbe je u utorak, 16. studenoga u 18:00 h u Atriju Središnje knjižnice. 

Stara doskočica rođena u vrijeme kad su „pisma“ stizala kao prijetnja ili direktive od narođenih političkih moćnika govorila je da ih šalju oni koji su „daleko od svojih“.

Kartoline su pak nešto drugo. Pače, posve drugačije. Jer kartoline šalju oni koji misle na vas, kojima je žao što niste s njima; oni koji svoj doživljaj novih obzora žele podijeliti s vama. Kartoline nisu banalne SMS poruke, nasmiješeni emotikoni koji stižu s mobilnih telefona a bogme ni fotografije digitalnih „šnelfotografa“ poslane WhatsAppom. Kartoline zahtijevaju pažnju, uloženo vrijeme, promišljanje o odabranom motivu te potrošen novac.  Stoga su gotovo pa izumrla vrsta. Pravi pravcati artefakti iz prošlog svršenog analognog vremena.

Je li baš zato Maja Miškov svoje slike nazvala kartolinama? Možda jer u njima se ćuti vonj mora, opojni miris ružmarina i lavande koji cimaju emocionalne žice nekih prošlih svršenih vremena.  Ipak, neka vas ne zavara blistavi mediteranski kolorit koji je oduvijek fascinirao i Murtića, Pulitiku, Nobila... ali i velikog Cezannea i impresioniste s francuskog juga. Istina kod Maje i čempresi nisu biljezi grobišta i  „memento mori“ već hrabre vertikale što se – kao u Toskani – dižu put neba a tek jedna slika s tamnim predolujnim nebom daje naznaku možebitne drame. No to nisu tek idilični dokoličarski prizori s ljetovanja i idealizirana slika Mediterana koji – za razliku od hrvatskog turističkog slogana – nikad nije takav bio. Nisu to ni prvoloptaški motivi prepoznatljivih turističkih toponima, svih onih peristila, arena, portala, crkava i katedrala koje ponosno nose svoje kunsthistorijsko „ime i prezime“. Dapače. I kuće i crkvice su posve depersonalizirane svedene na bijele kubuse koji tu stoje (tek) kao dokaz života ili kao diskretni biljezi   ljudske prisutnosti u tom čudesnom pejzažu. U tom blistavom koloritu juga.

Za reći pravo, ma kako zavodljive bile, one su tihi pratitelji ili epizodisti u priči čije su glavne uloge samo more, nebo i mediteransko raslinje. A oni bi se – usuđujem se predvidjeti – kod Maje Miškov u slijedećim godinama mogli lako lišiti svih figurativnih okova i pratitelja i postati samosvojne eksplozije njenog već danas čudesnog kolorita.

Zlatko Gall