U knjizi Kud si krenula? Nastja Kulović ispisuje vlastitu istinitu ispovijest o životu s bolešću. Osim toga, autorica je ovom knjigom ispisala  priču o obitelji, o životu, o sudbini te ostvarila i svoju životnu želju – da stvara pišući.
 „Put iscjeljenja za svakog je individualan…Ta je bolest poput snježnih pahuljica ili otisaka prstiju. Svaka je drugačija i jedinstvena na svoj način, pa je tako i iscjeljenje i ozdravljenje individualno.“ Nastja Kulović

Temelj, ono što je bitno, ono na čemu se nešto zasniva, ono na čemu se dalje gradi i na čemu sve počiva nije razrušeni centar grada kojeg sam ludo zavoljela. Ono na čemu ću dalje graditi počiva u onoj meni koja je još uvijek ovdje. Sve svoje zaista nosimo sa sobom, sve dok imamo sebe za nositi. Prije nego što se vratim u svoj dom, morala sam napraviti jedan krug. Kad taj obilazak, na koji me potres pogurnuo, završi, vjerujem da ću još i pisati i pričati o njemu. Obišla sam ključna mjesta na kojima sam gradila sebe i putem sam ojačala temelje… Doma, u svoj stan s pogledom na oštećenu katedralu, vratit ću se izmijenjena ovim iskustvom, još malo spremnija za neki novi udar i puno svjesnija koliko mi malo treba i koliko puno imam samim tim što postojim.
 (iz teksta autorice Potresni krug, objavljenoga na blogu, nakon potresa u Zagrebu: http://nastjacool.com/2020/04/09/nakon-potresa/ )

Vesna Jukić-Oštrek: SVI NAŠI POTRESI
(osvrt na knjigu Nastje Kulović, Kud si krenula?, 2019.)

Baš poput potresa, svaki udar koji dolazi neočekivano, bez najave, bez objašnjenja,  zauvijek mijenja onoga kojemu se dogodio. Kada nepogoda prođe, neizbježno ostavlja posljedice na osobu koju  je pogodila, ali i na njezine najbliže. Takve rubne situacije trenutci su u kojima se svatko zapita što i kako dalje. Samo ponekad, ta se biografska činjenica pretoči u novu, umjetničku dimenziju. To se dogodilo i Nastji Kulović koja je potresne činjenice iz svoga života premjestila u autobiografsku prozu koja plijeni svojom iskrenošću i neposrednošću. Ova knjiga duboko ponire u obiteljske odnose, odnose  između dvije sestre, majke i kćeri, kćeri i oca, žene i muža… Omeđen bolnicom, iskustvom nemoći, težnjom da se shvate i prihvate promjene u obitelji, ispunjen suosjećanjem, roman odražava ljubav, ali i raspad unutar jedne ljudske zajednice koju je uvjetovala obiteljska pridošlica, Bolest.
Radnja ovoga romana odvija se kroz tri faze suživota s bolešću: upoznavanje-prepoznavanje-rastanak.

UPOZNAVANJE

Bolest briše sva pravila, obitelj je najvažnija, ali kako zaštititi sebe unutar obitelji?
Unutar obiteljske boli bila sam sama.
Najviše me ljutilo što je emocije držala za sebe.
Naše su planine išle u dubine, ne u visine.
Put je spoznaje rijetko brz i bezbolan.
Spoznaja  da je obećanje života za mene upravo u pisanju.
Ja sam dobila novoga Boga koji ima veći plan za mene, plan u koji vjerujem.
Strah-za njezin strah nismo imali razumijevanja.
Nije razmišljala da je sloboda, koju je tako očajno željela ukrasti, bila potrebna i njima (obitelji).
Tražili smo ljude koji vide ljude, a nailazili na one koji gledaju u brojke.
Bolest joj je svašta oduzela, a zdravlje joj gotovo ništa nije nadoknadilo.
Na trenutke se činilo da će ostatak života biti u redu. Ali,…

PREPOZNAVANJE

Razmišljala sam da mi je pisanje uvijek pomagalo za lakše komuniciranje. Sve ono što nisam znala ili mogla reći u lice, napisala bih bez problema.
„Od danas je tvoj zadatak stvoriti prostor za svoje snove, osjećaje, maštanja, za svoje želje. Ako treba, izbori se za njih. Vjeruj. Vjeruj čak  i u nemoguće. I to je tvoj zadatak.“
Strah je gotovo uvijek jači od povjerenja. Sve dok ne počnemo vjerovati svojoj duši.
Bila sam puna neosviještenog prkosa i osjećaja nepripadanja.
Bila sam njihovo (roditeljsko) stakleno dijete što ću saznati tek kasnije.
Kao stakleno dijete koje roditelji nisu vidjeli, jer su gledali u bolest koja je bila glasnija i zahtjevnija, znam da sam krenula sama, jer nisam imala drugog izbora. Prestala sam im trebati…Staklena djeca pretvore se u kamen.
„Sere mi se od tvojeg oblaka sreće“ – priča o onome što je trebalo ozdraviti, ujedno je i početak Procesa prisutnosti u kojemu prestajem vlastiti život prepuštati drugima i preuzimam odgovornost za ostatak svojega života.

RASTANAK

Tek nakon puno, puno  godina shvatiš da si ostavio iza sebe praznine koje nećeš moći nikada popuniti, ni sebi, a ni svojima (majka).
Obitelj koja se, na kraju, raspala, jer, nije imala šanse, ali, unatoč svemu i svima, iz ovoga sam izišla jača (majka).
„Mrzim je“ (otac)

Ova knjiga spoj je vlastitih slabosti i snaga, a u njoj autorica  progovara o temama koje zaokupljaju svakoga od nas. To su: obitelj, zdravlje, postojanje…
Ovo je knjiga koja mijenja pogled na život, na bolest, na ljubav, na potrebe onih koji se nađu u vrtlogu događanja u kojima se lako spotaknuti, zaboravljajući tko smo i što nam je primarna zadaća u životu.
Ovo je knjiga koja na poseban način progovara o patnji unutar jedne obitelji. Istovremeno je bolno iskrena  u ispovjednoj potrazi autorice za sobom : Ljutila me potreba da uvijek budem svjesnija drugih negoli sebe, da udovoljim tuđim željama prije nego ih oni postanu svjesni, poput majke, ali i zadivljujuća u slavljenju iscjeliteljske moći pisanja: Budi ono što jesi oduvijek, radi ono što si i tada. Piši. I to istovremeno zvuči i kao prijetnja i kao proročanstvo… Pisat ću.*

Na kraju ovoga kratkog izlaganja o knjizi Nastje Kulović,  Kud si krenula?, moram spomenuti kako se nije lako suočiti s ovom knjigom, ni kao pisac, ni kao čitatelj. Unatoč tome, s dubokim uvjerenjem mogu reći, vrijedi pokušati!

*rečenice ispisane u kurzivu preuzete su iz knjige