SRIJEDA, 5. STUDENOG 2014.

Veličanstveni Ambersonovi (The Magnificent Ambersons, 1942), SAD, c/b, 131 min (skraćena verzija 88 min), RKO Radio
Redatelj i scenarist: Orson Welles, prema romanu Bootha Tarkingtona
Direktor fotografije: Stanley Cortez, Harry J. Wild, Russell Metty
Glazba: Bernard Herrmann, Roy Webb
Uloge: Joseph Cotten (Eugene Morgan), Dolores Costello (Isabel Minafer), Anne Baxter (Lucy), Tim Holt (George Minafer Amberson), Agnes Moorehead (Fanny), Ray Collins (Jack), Richard Bennett (bojnik Amberson), Erskine Sanford (Benson), Don Dillaway (Wilbur Minafer).

Ambersonovi su elita koja priređuje nezaboravne balove i drži u vlasti cijeli grad, a impulzivni Eugene Morgan, unutač uzajamnoj privlačnosti, ne uspijeva pronaći zajednički jezik sa svojeglavom nasljednicom te dinastije Isabel. Nakon mnogo godina, kada svatko od njih ostane bez bračnog druga (a George uspije kao proizvođač automobila), putovi im se ponovno sretnu. Isabelin razmaženi sin George Minafer Amberson, međutim, uz podršku tetke Fanny, htio bi spriječiti romansu, premda se zaljubio u Eugenovu kćer Lucy.

Drugo Wellesovo redateljsko ostvarenje povjesničari filma često nazivaju “izgubljenim remek-djelom”, jer ga je RKO skratio s izvorne 131 na 88 minuta – mnoge su scene izbačene, a neke su naknadno dosnimljene (većinu je tih scena režirao R. Wise). Pokušaji stvaranja nove, konvencionalnije strukture (s optimističnijim svršetkom) neuspjeli su te ne mogu prikriti zamisao filma; tako je scenu rastanka na kolodvoru Welles snimio s fotografsko-montažnom te glumačkom sugestijom hladnoće (čak okrutnosti) junakinje, a u producentskoj je verziji pridodan neskladan kadar njezina krupnoga plana, snimljen kroz mekocrtač – filtar koji je raspršivanjem svijetlih dijelova slike stvarao romantičnu izmaglicu oko junakinja onodobnih melodrama. No, čak i u takvu stanju film je sugestivna i autorski prepoznatljiva kreacija prijelaza XIX. u XX. stoljeće, s monumentalnim no polako raspadajućim društvenim strukturama aristokracije, nadolazećom industrijaliziranom civilizacijom te s temom sukoba beskrupuloznosti i emocionalnosti. Melodramski obojen predložak B. Tarkingtona (prethodno ekraniziran kao Tetošen mladić D. Smitha, 1925) iskorišten je tek kao početni izvor motiva, a kontrastna fotografija, spektakularna dubinska kompozicija kadra, dugi kadrovi i mnogobrojni drugi stilizacijski postupci (npr. iris umjesto krupnoga plana za isticanje u kadriranju, postupak napušten u razdoblju zv. filma) stvaraju dojmljivi vizualni spektakl, podcrtavajući obiteljske i psihološke napetosti i rasape, stvarajući ujedno sugestiju iznimnosti junaka – tipičnu za Wellesove filmove. Također, premda manje radikalan od redateljeva prvijenca, i ovaj se film odlikuje kombinacijom postupaka izumljenih u doba nij. filma (dubinska oštrina, snažni vizualni kontrasti i suptilne igre svjetla i sjene) s inovativnim postupcima u snimanju, montiranju i naknadnoj obradi zvuka i slike (pri čemu se Welles koristio i iskustvom s radija). Podatci o autorima filma nisu napisani na špici, već ih na kraju čita narator (sam Welles).
Film je nominiran za Oscare za najbolji film, fotografiju, crno-bijelu scenografiju i fotografiju, te za sporednu žensku ulogu (A. Moorehead).

N. Gilić

Tekst preuzet s portala Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža