PETAK, 28. STUDENOG 2014.
 

Producent: Alexander Korda
Redatelj: Carol Reed
Scenarij: Graham Greene
Direktor fotografije: Robert Krasker
Glazba: Anton Karas
Uloge: Joseph Cotten (Holly Martins), Orson Welles (Harry Lime), Alida Valli (Anna), Trevor Howard (bojnik Calloway), Bernard Lee (narednik Paine), Paul Horbiger (vratar), Siegfried Breuer (Popescu), Erich Ponto (dr. Winkel).

Holly Martins, američki pisac vestern romana, stiže neposredno nakon II. svj. rata u Beč, tada podijeljen u četiri okupacijske zone. U financijskom škripcu odazvao se na poziv starog prijatelja Harryja Limea koji mu nudi unosan posao. Lime je, međutim, upravo stradao u prometnoj nezgodi, a budući da svjedočenja upoznatih s tim događajem proturječe, Martins odlučuje sam povesti istragu da bi saznao istinu. Iako mu britanski časnik Calloway daje do znanja da je njegova nazočnost u Beču nepoželjna, a i riskantna, Martins ustraje, pogotovo kad upozna Limeovu djevojku Annu, a i zbog daljnjih iznenađenja.

Skladan spoj značajki više žanrova: psihološkog detekcijskog filma, političkog špijunskog trilera te melodrame i akcijskog filma, istodobno je djelo soc., psihol. i polit. analize te sugestivnog ugođaja i akcije koji zajedno služe da bi izrazili kaotičnu psihozu poratne krize i deziluzioniranosti, ali i potrebu za čvrstim moralnim uporištima. Film je i jedinstven primjer skladne kreativne suradnje niza vrhunskih stvaralaca (i stoga djelo iznimne retoričke siline) pod znalačkim Reedovim ravnanjem – producenta, scenarista (Greene je poslije po scenariju napisao roman), snimatelja (Krasker je za kontrastnu fotografiju dobio Oscara, a potaknuo je i modu kosih kadrova), glum. ekipe, a i dotad nepoznatog skladatelja A. Karasa, čiji se pristup film. glazbi, s lajtmotivom na citri, počeo oponašati. I sam naslov postao je dio svakidašnjega govora (kao oznaka za nepoznatu, enigmatsku osobu).
Dobitnik glavne nagrade u Cannesu, proglašen 1995. najuspjelijim britankim filmom svih vremena, vrhunac je stvaralaštva Carola Reeda, a i poleta britanskog filma nakon II. svj. rata. Povijesnom značenju filma pridonose i njegova rekapitulacijska obilježja: prenosi motive francuskog poetskog realizma, njemačke ekspresionističke fotografije, korespondira s američkim film noirom, a posebno asocira na Građanina Kanea, djelomice jer u glavnim ulogama slično profiliranih likova nastupa isti par glumaca (Welles i Cotten), što je možda bio i povod Wellesu da svojata režiju scena u kojima je nastupio. Film je bio izvanredno prihvaćen i u Hrvatskoj – zbog aktualnog poratnog i srednjoeuropskog ugođaja, a 1997. Zoran Tadić je realizirao transpozicijski remake, Treća žena, prilagođen razdoblju Domovinskog rata, a kojemu su likovi muških protagonista zamijenjeni ženskima.

A. Peterlić

Izvor teksta: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža