Michelangelo Antonioni “Zanimanje: reporter” (1975) edukativna projekcija filma
24.3.2021
PETAK, 31. LISTOPADA 2014. Zanimanje: reporter (Professione: reporter, 1975), Francuska/Italija/Španjolska/SAD, boja, 124 min, MGM/CIPI Cinematografica/Compagnia Cinematografica Champion/Les Films Concordia Redatelj: Michelangelo Antonioni Scenarij: Mark […]
PETAK, 31. LISTOPADA 2014.
Redatelj: Michelangelo Antonioni
Scenarij: Mark Peploe, Peter Wollen, M. Antonioni
Direktor fotografije: Luciano Tovoli
Glazba: Ivan Vandor
Uloge: Jack Nicholson (David Locke), Maria Schneider (djevojka), Jenny Runacre (Rachel Locke), Ian Hendry (Knight), Ambroise Bia (Achebe), José María Caffarel (čuvar hotela), Steven Berkoff (Stephen).
Nastojeći se osloboditi prošlosti i frustracija zbog nemogućnosti izravnog dohvaćanja zbilje, engl. reporter na zadatku u Čadu, David Locke, preuzima identitet trgovca oružjem po imenu Robertson, koji je umro u susjednoj hotelskoj sobi, no spoznaje da je konačna zamjena stega konvencija, kauzalnosti i vremena moguća samo u smrti.
Uspostavljajući neovisnost kamere o liku već uvodnom sekvencom, koja neočekivanim izmjenama točke gledišta te naglašavanjem ovisnosti pripovjednoga kontinuiteta, a i prostornih odnosa, o interpretativnom okviru, film se oblikuje spregom predočene fikcije i medija njezina izražavanja. Suprotstavljajući pretpostavljenu puninu stvarnosti ustaljenim mogućnostima bilježenja i tumačenja aspekata zbilje, kakvi su intervjui s polit. vođom i lokalnim vračem, snimke izvršenja strijeljanja te magnetofonske snimke razgovora s Robertsonom, Locke pokušava ostvariti empirističku koncepciju identiteta, na koju upućuje njegovo ime, te poništiti razliku promatrača i predmeta promatranja. Razrađene kompozicije, složeni montažni prijelazi i pokreti kamere te izmjene rakursa, osvjetljenja i uporabe zvuka u sekvencama koje prikazuju Lockea supostavljeni su prizorima s njegovom ženom Rachel, snimljenima tehnikom filma istine, u kojima je kamera pretežno statična, zvuk nejasan, a osvjetljenje neujednačeno, kao i na Lockeovu vlastitom reporterskom materijalu: naglašeno konstruirana “zbilja” uokviruje dokumentarističke prikaze stvarnosti, uobličene pravilima tv reportaže. Svaki se identitet, kako osobni, tako i znakovni, pokazuje kao funkcija pamćenja, dok se istodobno samo pamćenje pokazuje ovisnim o reprezentacijskim i interpretacijskim mehanizmima uspostave identiteta.
Pažljivom zamjenom fotografija u putovnici, Locke može postati Robertson, no oslobođenje od vlastite sudbine moguće je samo prisvajanjem drugačije prošlosti i s njom povezane budućnosti; intenzivan kolorit pustinje u kojemu su bijele, sive, oker i plave površine jasno razdvojene može se samo zamijeniti prigušenim smeđim i sivim tonovima gradskog pejsaža – kao što je potpuna negacija identiteta moguća samo u smrti, boja se može dokinuti samo crnim ekranom kraja filma. Sustavnim odvajanjem pogleda kamere od vizure protagonista te prostornim i vremenskim dislokacijama, sižejno oblikovanje neprestano podriva predstavljačke i pripovjedne konvencije kojima se služi.
U pretposljednjoj sekvenci filma, sedmominutnoj neprekinutoj vožnji u kojoj kamera napušta protagonista te izlazeći iz hotelske sobe prolazi kroz rešetke na prozoru, kruži trgom i zatim se vraća da bi na krevetu našla tijelo mrtva Lockea, koji je u elipsi ubijen kao Robertson, pogled kamere postiže potpunu neovisnost o fabularnim i reprezentacijskim očekivanjima; po S. Chatmanu “narativni diskontinuitet predočen je filmskim kontinuitetom.”
T. Brlek
Tekst preuzet s portala Filmskog leksikona Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža