Michelangelo Antonioni “Krik (Il grido)” (1957) edukativna projekcija filma
23.3.2021
PONEDJELJAK, 13. LISTOPADA 2014. Krik (Il grido, 1957), Italija/SAD, c/b, 116 min, Robert Alexander Production/ SpA Cinematografica Režija: Michelangelo Antonioni Scenarij: M. Antonioni, Elio Bartolini, […]
PONEDJELJAK, 13. LISTOPADA 2014.
Krik (Il grido, 1957), Italija/SAD, c/b, 116 min, Robert Alexander Production/ SpA Cinematografica
Režija: Michelangelo Antonioni
Scenarij: M. Antonioni, Elio Bartolini, Ennio De Concini
Direktor fotografije: Gianni Di Venanzo
Glazba: Giovanni Fusco
Uloge: Steve Cochran (Aldo), Mirna Girardi (Rosina), Alida Valli (Irma), Betsy Blair (Elvira), Dorian Gray (Virginia), Lynn Shaw (Andreina).
Kad se njegova višegodišnja ljubavnica Irma odbije udati za nj, mada joj je umro muž, mehaničar Aldo kreće s kćerkicom Rosinom na besciljan put dolinom Poa. Posjećuje bivšu zaručnicu Elviru, potom se zaposli na benzinskoj crpki udovice Virginije, a onda završi s prostitutkom Andreinom. Naposljetku se odluči vratiti kući.
Krik je film u kojemu je Antonioni dalje razradio motive reducirane emocionalne komunikacije i otuđenja iz svojih ranijih melodrama te postavio temelje središnjem dijelu opusa. Film sustavno odustaje od klasične naracije i dramaturgije, slijedeći besciljna protagonista na njegovu fizičkom i psih. putovanju potaknutom iracionalnim impulsom. Prikaz protagonistova unutarnjeg stanja, njegove dezorijentiranosti i dezintegriranosti, modernističke je strukture spora tempa te mu je stoga komplementaran. Fascinantno snimljen pusti ravničarski krajolik doline Poa (često u izmaglici) dojmljivo nadopunjuje i sugerira “opustošeno” i “zamagljeno” psihološko stanje otuđena protagonista, vizualno znakovito izgubljena u okolnom prostranstvu, dok povremena industrijska zdanja upućuju na dehumanizaciju suvremene civilizacije. Antonioni majstorski rabi duge kadrove snimljene uglavnom pokretnom kamerom (česte panorame i povremene vožnje) koji nerijetko završavaju efektnim otkrivanjem novog sadržaja kadra (zgrade, mosta), sugestivno gradeći ugođaj svijeta u kojemu je čovjek stranac. Aldovo putovanje neki su tumačili kao obrnutu Odiseju, s obzirom na to da on putuje od svoje ljubljene, a ne prema njoj, od uporišne točke vlastite egzistencije i film. strukture, a ne prema njoj.
Izniman po, za redatelja nekarakterističnom, protagonistu prihvatljivom za gledateljsku simpatiju, film izravno anticipira moderne, egzistencijalistički usmjerene filmove ceste.
D. Radić
Tekst preuzet s portala Filmskog leksikona Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža