Jean-Luc Godard “Do posljednjeg daha” (A bout du souffle) [1960], edukativna projekcija filma

2.3.2021

PETAK, 21. VELJAČE 2014.   18:00, dvorana 3 Središnje knjižnice, Slobode 2 Jean-Luc Godard “Do posljednjeg daha” (A bout du souffle) [1960], edukativna projekcija filma […]

PETAK, 21. VELJAČE 2014.

 

18:00, dvorana 3 Središnje knjižnice, Slobode 2
Jean-Luc Godard “Do posljednjeg daha” (A bout du souffle) [1960], edukativna projekcija filma

Do posljednjeg daha (A bout du souffle, 1960), Francuska, c/b, 90min, Societé nouvelle de cinéma/Georges de Beauregard
Režija i montaža: Jean-Luc Godard
Scenarij (pripisan): Claude Chabrol, François Truffaut
Direktor filma: Raoul Coutard
Glazba: Martial Solal
Uloge: Jean-Paul Belmondo (Michel Poiccard), Jean Seberg (Patricia Franchini), Daniel Boulanger (inspektor), Jean-Pierre Melville (Parvulesco), Claude Mansard (Claudius Mansard), Jean-Luc Godard (potkazivač), Liliane Robin (Minouche)

Mladi kriminalac Poiccard, nakon što je u Marseillesu ukrao automobil i, vođen nekontroliranim nagonom, ubio policajca, hrli u Pariz da bi istjerao dugove, a i susreo se s Amerikankom Patricijom u koju je zaljubljen. Međutim, ona, kao pomodarka koja želi postati novinarkom, koleba se u strahu od budućnosti s toliko radikalnom i anarhoidnom osobom. Istodobno, Poiccard je pred uhićenjem, ali uspijeva izigrati policiju. Njegova je sudbina zapravo u Patricijinim rukama.

Cjelovečernji prvijenac Jean-Luc Godarda, u osnovi gangsterska melodrama, od mnogih sineasta i sinefila doživljen je kao manifestno djelo novoga vala, ali i kao izraz emancipacije mladih (naraštaji tzv. buntovnika bez razloga i mladih gnjevnih ljudi), posredno i preteča revoluc. mentaliteta koji je došao do izražaja potkraj 1960-ih. Također, radikalizam i Poiccardovi iskazi lako se tumače i kao refleks egzistencijalističkog etosa s kraja 1950-ih (“živjeti autentično”, birati vlastiti način života, opsjednutost smrću i prihvaćanje njezina “izazova”). Povijesnofilmski, film obnavlja i osuvremenjuje likove i motive poetskog realizma – usredotočenje na životnog gubitnika, prijestupnika i bjegunca ispunjenog ogorčenjem prema cijelom društvu, gubljenje povjerenja u bližnje, prijezir prema društv. pravilima, ljubav kao uzaludni pokušaj prevladavanja teškoća, crta mizoginije, ali je i hommage amer. film noiru, gangsterskom i B filmu. Iako bez radikalne stilske inovativnosti onodobnih filmova A. Resnaisa, reprezentativnih za film. modernizam, u stilskom pogledu film ipak obilježava težnja prema originalnosti. Ismijavaju se stilskoprikazivačke konvencije (npr. pomaci kamere kojima se odvraća pozornost od seksualnih intimnosti), rabe se “nekorektni” skokoviti montažni prijelazi, pribjegava se citatima (amer. krim. film, H. Bogart, M. Simon, J.-P. Melville, W. Faulkner), preuzimaju metode dok. struje cinéma vérité (intervju s piscem Parvulescuom, dug razgovor Poiccarda i Patricije, izravno Poiccardovo obraćanje publici). Ovo posljednje, kao i snimanja iz ruke (bez fiksirane kamere) na pariškim ulicama i nemaran odnos prema prolaznicima, koji zure u kameru i glumce, te mnogi očigledno improvizirani dijalozi zračili su duhom spontanosti, što je privlačilo protivnike stereotipnih zanatskih režiranja. Sav snimljen izvan studija, skromnim sredstvima i za 4 tjedna, bez scenarija i knjige snimanja (potpuno suprotno od prakse franc. tzv. scenarističke kinematografije – cinéma d’adaptation), film se uspostavio kao nov i uspješan model produkcije kakav će se početi oponašati i izvan Francuske. Proslavio je protagonista, dotad malo poznatog J.-P. Belmonda; radnja i stil režije izgledaju podešeni njegovoj glum. osobnosti, a kako je Poiccard bio vrlo originalno zamišljen, Belmondo je postao najvećim otkrićem novoga vala te ubrzo najpopularnijim francuskim glumcem. J. McBride je 1983. snimio amerikanizirani remake.

A. Peterlić

(tekst preuzet sa Filmskog leksikona Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)