Lokacija: Središnja knjižnica /
ODRASLI

Pomoć psihologa petkom u GKMM (31.7.)

Projekt

Tekst psihologinje Hajdi Acalinović o slici o sebi i idealima ljepote:

Barbie - igračka ili ideal?

Ljeto je tu! Dani su duži, temperature su visoke, zove nas more i kupanje, odjeća je sve kraća  a ogledala postaju (većini) neprijatelji! Jer u njima vidimo svoje tijelo, onakvo kakvo je, bez dugih hlača koje sužavaju ili crnih majica koje skrivaju koji kilogram viška.

Naša slika tijela vrlo je nestabilan pojam o tome što vidimo kada se pogledamo u ogledalo, utemeljen na barem 7 stavki od kojih su neke kulturološki uvjetovani pogledi na tijelo, naša prošlost (dobitak/gubitak kilograma), naše vlastite misli o tome što je lijepo ili nije, vlastita psihopatologija i drugi (Slade, 1994). Kada uzmemo u obzir psihopatologiju, većina nas je čula za neke od poremećaja hranjenja i slike o vlastitom tijelu. Jedan od najpoznatijih je anoreksija (anorexia nervosa) koji se očituje kao ekstremno gubljenje na kilaži popraćeno pogrešnom slikom o vlastitom tijelu ali i izrazitim strahom od debljanja (Vlašić-Cicvarić i Knez, 2002). Osoba koja pati od anoreksije jako rijetko to uviđa kao problem i najčešće je obitelj ta koja osobu dovede na liječenje kada bolest već uvelike preuzme kontrolu. Osim što je nužno djelovati u ranoj fazi bolesti, potrebno je i kombinirati više vidova terapije – osobnu psihoterapiju, obiteljsko savjetovanje te razraditi nutricionistički plan. S druge strane, još jedan od poznatih poremećaja hranjenja jest i bulimija (bulimia nervosa). Pacijenti koji pate od bulimije imaju nešto normalniju tjelesnu težinu od pacijenata s anoreksijom. Ono što ih primarno razlikuje jest način na koji se postiže željena težina. Naime, pacijenti koji boluju od bulimije svoju težinu održavaju na način da se prejedaju pa potom povraćaju kako bi onemogućili debljanje (Russell, 1979).

Dakle, sada nakon kratko pregleda najpoznatijih poremećaja hranjenja i načina na koji ti pojedinci dolaze do svoje idealne slike tijela (morate se složiti koliko je taj način poguban za organizam u svim aspektima), pitanje koje se nameće jest kako mi stvaramo svoju (idealnu) sliku tijela koja nas „tjera“ da se izgladnjujemo, povraćamo ili da se pogledamo u ogledalo, nasmiješimo se sami sebi i odemo među ljude. Kada smo se već nasmiješili sami sebi i odlučili otići vani, dolazimo do prve autobusne stanice i na plakatu vidimo jednu mršavu, lijepu ženu kako reklamira kupaće kostime. Vjerojatno promislimo kako je ta osoba lijepa i nastavimo dalje surfati po mobitelu dok ne dođe naš autobus. U autobusu tada sjednemo nasuprot pretile osobe i često se (ne htijući) zapitamo kako je osoba sebe dovela u „to stanje“. E sad je već naša stanica. Izađemo iz autobusa, ulazimo u shoping centar (naravno, slični modeli kao i onaj na autobusnoj stanici nam se smiješe s plakata) i dolazimo do trgovine u kojoj smo odlučili pronaći kupaći kostim za sutrašnji dan na plaži. Izaberemo boju i model koji nam se sviđaju, uđemo u kabinu, i gle čuda…. Ne izgledamo kao ona gospođica na autobusnoj stanici! Vidimo (realne ili nerealne) nedostatke na svom tijelu i grizemo se jer nismo išli u teretanu preko zime ili jer smo pojeli duplu dozu tjestenine dan ranije. Bilo kako bilo, nismo sretni s našim odrazom u ogledalu. Iako smo svjesni  svi činjenice kako mediji mogu utjecati na to kako vidimo sami sebe, teško je u tom trenutku napraviti distinkciju između sebe, onoga što realno znamo i one zgodne tete na plakatima. Kada nam se stalno s ekrana smiješe izrazito mršavi modeli ili snažni, isklesani frajeri postoji šansa da se nećemo tako lako nasmiješiti tom svom odrazu u ogledalu i dignute glave izaći među ljude. Taj utjecaj posebno je jak na mlade ljude, točnije mlade žene (Yamamiya i sur, 2005).

Tu dakle pričamo o mladim ljudima. No što ako se vratimo još koji korak unazad. Točnije, vrijeme je da razmislimo koliki dio odgovornosti za sliku o vlastitom tijelu snosi jedna, skoro pa šezdesetogodišnja gospođa. Rođena 9.3.1959. godine u Japanu, svijetu se predstavila u crno-bijelom kupaćem kostimu, s visokim repom, plavim očima i blistavim osmjehom. Zauzela srca djevojčica diljem svijeta ali uskoro i postala predmetom diskusija i istraživanja. Pogađate? Radi se o najpoznatijoj lutki na svijetu – Barbie! Kada je Ruth došla na ideju da napravi takvu lutku, nazvavši je po svojoj kćeri vjerojatno nije ni slutila kako će do danas biti prodano preko milijardu primjeraka te igračke. Vjerujem kako nije ni bila svjesna činjenice da će ta lutka, sa svojim nerealnim proporcijama ženskoga tijela postavljati nedostižne ideale djevojčicama u čijim će rukama dobivati razne uloge. Kako je već spomenuto, rađena su neka istraživanja o tome kakav utjecaj Barbie lutka ima na sliku o tijelu kod djevojčica. Ono koje su proveli Rice i sur. (2016) pokazalo je kako djevojčice, nakon igranja s lutkom, preferiraju mršavija tijela ali nema značajnog utjecaja na sliku o sebi. Autori navode i kako se tu mora uzeti u obzir i nedostatak longitudinalnih studija koje bi pokazale razliku o odrasloj dobi. Drugo istraživanje provedeno na djevojčicama u dobi od 5-8 godina imalo je za rezultat zabrinjavajući ishod – djevojčice koje su se igrale s lutkama su, za razliku od djevojčica koje su se igrale neutralnim igračkama, manje jele i pokazivale odbojnost prema hrani (Dittmar, Halliwell i Ive, 2006). Shvaćanje povezanosti manjka unosa hrane i dobivanja „idealnog“ tijela već u tako ranoj dobi zabrinjavajuća je spoznaja koja s razlogom stavlja crveni alarm i postavlja moguće uzročno posljedične odnose s kasnijim nezadovoljstvom svojim tijelom ili još gore, otvara vrata potencijalnim poremećajima u prehrani.

Srećom, a temeljeno na istraživanjima, postoje razni programi osmišljeni u svrhu prihvaćanja svog tijela i smanjenja potencijalnih problema s prehranom. Kako se radi o holističkom pristupu, tako istraživači naglašavaju kako je potrebno u taj proces uključiti kompletnu zajednicu. Od primarne obitelji, preko škola i vrtića pa sve do medija. Djecu bi od rane dobi trebalo učiti adekvatnim načinima nošenja sa stresom, pomoći im da budu samopouzdani i asertivni, da prihvate sebe i druge te ih podučiti važnosti komunikacije (Odea, 2004).

Na kraju krajeva, lutke kao što je Barbie ne moraju biti odgovorne za to što zatvaramo oči pred ogledalom ili za to što se ne osjećamo dobro u vlastitoj koži pa onda posežemo za radikalnim rješenjima. Ukoliko zajednica i obitelj dobro surađuju, Barbie može ostati samo izvor mašte za stvaranje novih svjetova a ne nedostižan ideal ljepote. Neka ta lutkica bude samo podsjetnik na jedno sretno i ispunjeno djetinjstvo a ne osuđujuća figura dok uživamo u još jednom sladoledu.

 

O’dea, J. A. (2004). Evidence for a self-esteem approach in the prevention of body image and eating problems among children and adolescents. Eating disorders12(3), 225-239.

Rice, K., Prichard, I., Tiggemann, M., & Slater, A. (2016). Exposure to Barbie: Effects on thin-ideal internalisation, body esteem, and body dissatisfaction among young girls. Body Image19, 142-149

Russell, G. (1979). Bulimia nervosa: an ominous variant of anorexia nervosa. Psychological medicine9(3), 429-448.

Vlašić-Cicvarić, I., & Knez, R. (2002). Anoreksija nervoza. Medicina38, 79-82.

Yamamiya, Y., Cash, T. F., Melnyk, S. E., Posavac, H. D., & Posavac, S. S. (2005). Women's exposure to thin-and-beautiful media images: Body image effects of media-ideal internalization and impact-reduction interventions. Body image2(1), 74-80.